Sve i ništa

tako to krene, nađeš se u automobilu,
besciljno lutajući sa jednog kraja grada na drugi,
negdje zastaneš, kasni je sat, zrak obojan u mrak
i hladna kiša, večeras nam je trebalo
stidljivo svjetlucanje zvijezda, ali njih nema
ukrašavaju mrak nekih drugih, dalekih gradova,
zato imaju neka druga svjetla, sada rijetka,
povremena svjetla velikih kutija, u kojima su male kutije
male kutije još nazivaju i stanovi i u njima žive ljudi,
nevoljeni, sretni, usnuli, posvađani, netko sam, netko sa plemenom,
gledaš daleka svjetla tih kutija, svjetla koja trebaju ljudima u kutijama,
voljenima, nesretnima, sa snovima i onima koji jedino podnose takvu vrst svjetla,
i nitko od njih ne zna, niti treba znati, niti ga je briga,
da je netko maloprije izišao iz te kutije,
i vozio se besciljno sa jednog kraja grada na drugi,
zastaneš ponekad na nekom ugibalištu,
uvlačiš u sebe hladan zrak skupa sa dimom cigarete,
ponekad granice nisu ni u ekstremima,
tu i tamo projuri neki automobil,
i mjesec je pun, daleko iznad gustih oblaka,
zanijela nas je opojna svjetlost njegova srebra,
još imam vremena do zore i posljednje cigarete prije spavanja,
kroz prozor gledati sa mrazom pomiješano tinjajuće srebro
raskalašene mjesečeve zabave,
preko čijih ću ostataka
bez grižnje savjesti lako koračati.

kad bi imala dara i ja bi tako pisala
toliko senzibiliteta...