Sve i ništa

Negdje na početku još jednog nagovještaja mraka, pokušavao sam se oprezno, da ne okrznem snoviđenja koje sam se spremao ostaviti u žrvnju limba iz kojeg sam izletio zbog nekakve inercije koja se dešavala iz nekog razloga koji mi nikada nije bio jasan, priviknuti na još jedan svečani oganj zalazećeg sunca na čijoj se lomači dan postupno presvlačio u sve tamnije i tamnije odore svježe noći koja će nas opet toplo primiti u svoje okrilje. Misli su bubnjale narušavajući posvemašnju tišinu, ti si spavala, mislio sam da i ja spavam, ali opet ta inercija…oduvijek mi je trebalo vremena da shvatim ( i prihvatim da se već budan ). Pomalo sam se ljutio na sebe, nikako nisam uspijevao podesiti vrijeme na svjetlo pravog dana, onog perioda kad ljudi rade, školuju se, jednostavno žive nekim zadatim životom, čija su pravila već odavno ispisana na nekim svicima, upustva za život direktno od Boga. Okrenuo sam se na stranu, pogledom prema njoj, gledajući ravnomjerno disanje i crte lica među čijim se onim prvim stidljivim borama toplo smjestio onaj najdublji san. Još jedan prespavani dan, a opet nikako da uhvatimo danje svjetlo kojim bi krstili nagovještaj razilaženja puteva koji je već neko vrijeme prisutan među nama.
Naravno, od toga opet ništa, još jedna noć je na pomolu, i iskreno, nisam imao ništa protiv scenarija koji je polako tinjao negdje među njenim grudima , gurajući u stranu ono njeno i ono moje pravo JA, pretvarajući ih u zlonamjere strance, uljeze u nekim našim sanjama koji nas na javi progoni kao nešto što se već odigralo, kao da smo bili u tom scenariju, i da, sve je tako prokleto poznato, predvidivo, možda dosadno? Kao i uvijek, kukavički utjehu pronalazimo u sintagmi ''prošlih života'', što moćda i ne bi zvučalo toliko loše da me ne smeta jedna činjenica, a to je ponavljanje. I plaši me činjenica da sam htio ne htio rob, rob te neke Univerzalne rutine. A ako išta ne volim, ne volim rutinu. Zapravo, još dublje ne volim taj nedostatak kraja. Ne bježim od toga, ali isto tako ne bih da sam u ciklusu ponavljanja života. Kad dođe vrijeme želim pravi KRAJ, ravnu crtu, zid, iza čega nema ničega, ništa, i to ništa nema ni okus ni boju ni miris, jednostavno nije ni zrak, nije ni vrijeme, prostor, definitivno i ultimativno ništavilo kojem bi se možda iskreno, sa osjećajem olakšanja osmijehnuo. Ne želim cikluse besmislenog ponavljanja, ne želim utjehe zagrobnih života, ne želim da me ikakve nade bezrazložno siluju tjerajući me da vjerujem u nešto što je protivno mom osjećaju i intuiciji, ne želim biti nikakav Feniks, ustajati iz pepela i sretan letjeti uokolo osjećajući obvezu zahvale, nekomu, nečemu.
I opet taj ciklus ponavljanja se smiješi i ovaj put je mirisao na LJUBAV. Što bi zapravo trebala biti ljubav? One komplicirane Shakespearove eskapade uobličene u sonete? U jednom trenutku dolaziš do određenog položaja na nekoj svojoj putanji gdje ljubav, zaljubljenost i sve ostale nuspojave istog ne svrstavaš pod neke normalne instikte. Još uvijek je odnekud dopirao miris njezinih sokova, još uvijek sam na prstima osjećao toplu, masnu tekućinu koja joj se slijevala niz bedra, još uvijek negdje na meni imam onaj osjećaj drhtaja njezina tijela koje se grčilo u tom nekom trenutku orgazmičkog pražnjenja. Večer prije, osjećajući njene sokove na sebi, zasigurno nisam mislio o ljubavi. I u trenutku dok joj jezik guraš u grlo i istresaš sjeme u nju, shvatiš da si VELIČANSTVENU IDEJU sravnio pod zajednički nazivnik fizioloških potreba poput, hranjenja, spavanja, nuždenja i ostalih onih radnji koje nesvjesno činimo da bi živjeli. Znači li to manjak savjesti ili indiferentnost? Treba li to smatrati važnim za polaganje računa jednom, nekome? Odgovor ću znati onda kad me Čuvar bude navodio zadnje metre puta. Do tada u večini stvari ne vidim nekog smisla, zapravo poprilično je besmisleno, jer od svega deklariranog nam kao dostupno, ono sto bi nam trebalo najviše biti dostupno, kao sto je sloboda, je skriveno. Ne negdje oko nas nego u nama samima. Postoji li čovjek, odnosno da li je postojao čovjek, da li će postojati čovjek koji je uspio pobijediti samog sebe, koji je u veličanstvenoj pobjedi, u maniri pravih osvajača, silovao ostatke vlastotog ega, sa euforijom koja je odavno prešla granice onoga što nazivamo ludilo? Postoji li savršena ravnoteža u ikome od nas između realiteta ( objektivnosti ) i slike koju smo sami o sebi izgradili i koju smo stvorili ne toliko zahvaljujući nama samima koliko vanjskim utjecajima, od toga da smo nečija djeca, pa preko školovanja, odgoja, nametnutih nam svjetovnoduhovnih normi...zapravo, koliko god se osjećali unutar samih sebe slobodnima, bili smo i ostat ćemo persone robovskog mentaliteta sa jasno postavljenim granicama unutar nas samih koje mi nismo postavljali jer nismo imali priliku za nešto tako. U nekom stupnjevanju svijesti više slobode ima životinja nego čovjek. Životinja nema novca, životinjinin opstanak ovisi o njenim napadačkoobrambenim sposobnostima, životinja se pari radi razmožavanja vrste, ali to svi razumijete. Ona VELIČANSTVENA IDEJA od maloprije je nestala. Ne Um vec Razum nam je dan da bi imali slobodu veću nego zivotinja. U pogledu toga, sami sebe glođemo, i što je žalosno, nikako da se pojedemo do kraja.
I zato bez problema mogu tek tako kliziti niz nečiju mokru jebovinu, odlaziti i dolaziti u nečije živote, tek tako bez puno pompe i najave, bez svećanih trublji, bez želje da me se u nekoj kasnijoj budućnosti na temelju ovih nekih zapisa detektira bolesnim luđakom ili genijem jer od posthumnog se nitko omrsio nije, a niti bi za života trebalo išta značiti, ikome. Druga stvar je što želimo idole, što želimo vođe. I tražimo idealnog koji će naći savršen omjer između mrkve i batine koje će dati stadu. Tada smo mirni jer pristajali smo, pristajemo i pristajat ćemo da netko mjesto i za nas promišlja i razmišlja. Bljesak nečije individualnosti koji ponekad gromko odjekne nije ništa drugo nego trenutačni bljesak nečije pomirenosti samog sa sobom, podjednako prihvaćanje onog dobrog i onog lošeg, konačno suočavanje sa vlastitim JA, izbacivanjem one iskonske Boli i one iskonske Radosti koju smo povukli sa sobom iz nekog prošlog Ciklusa. Da li bi trebali onda imati pravo na konačan Kraj ili bi se u tom slučaju trebala otvoriti neka nova vrata gdje bi prolaskom kroz njih trebali spoznati da nismo ništa drugo nego vječna hrana ekliptičke vaginacije omjera prostora i vremena. Spoznaje neke univerzalne o vlastitom bitku ne bi trebalo biti. Ionako je negdje jednom na početku svemira sve definirano determiniranim kaosom u kojem je samo sigurno da kraja ( svemira ) nema i po svemu sudeći ne može ga biti. I po tim nekim ''tvorničkim'' postavkama trebali bi biti svjesni ograničenja riječi SLOBODA. Ograničenje sa okusom paradoksa.
U odnosu na niže razvijena bića ne bih ruku u vatru stavio da smo naspram njih u nekoj prednosti.
Križ ili Sveti gral?
Prokletstvo ili Dar?
Svjetlo ili Tama?
Što bilo da bilo ne preostaje nam ništa drugo nego ŽIVJETI.

Boze, Boze
ti najbolje znas sto se unistiti sve moze
Iz kaosa rade se savrsenstva :)

Naravno.
Najbolje je sve rok odma razjebati, pa opet Jovo nanovo.

Spajanje duse i tijela je predivno, a opet osjecati se slobodan....

Je bogami, ništa bolje od stare dobre ševe.

NE, stare i dobre, uvijek treba biti posebna
inace je samo rutina i dosada

Svaka ima svoj faktor. Prema tome, nije rutina.