Umorni Bukovsky

Luda noć. Prva Nova godina na Trgu. Prvi jasni znaci nacionalizma i rodoljublja lagano dolaze, trepere s pjesmom i u pjesmi. »Prljavo kazalište« i ruža poklonjena Mojoj majci …pa opet… Vesela lica, smijeh, budnice, himna i ponegdje koja zabrinuta njuška i njuška na zadatku. Nisu oni nikomu smetali, smetali su sami sebi i njuškali krvavi trag koji se slutio. Oni su znali.
Bio sam u društvu, bio sam u društvu svoje dame i sto tisuća pjevača, plesača, čekača, pijača, pa sam opet bio samo s njom.
Nije padao snijeg već su rijetke pahulje lebdjele lijevodesno, goredolje kao duše neklih davnih građana ovog grada…bijele duše, da nas posjete da neki naši nisu otišli zauvijek i uzalud.
Oko tri smo krenuli doma. Malo vina, malo dobre studeni i čudna nova probuđena radost.
U Nikoloćevoj ususret nam dolazi gospođa mojih godina. Stane, nasloni se na zid i pričeka... imamo prolaza kao da smo cijela ulica ljudi. Vidim suze na licu, prepoznam tu opijenost; sve znaš, sve vidiš, sve pamtiš a noge ne slušaju.
» Sretna 1989. god.!«- kažem mirno.
Tiho »hvala«!
»Mogu li vam pomoći!«
»Ne budali« kaže moja draga, » nećeš valjda pomagati svakom pijncu kojeg sretnemo.
» Kad bi bili ljubazni i pomogli mi doći do Bogovićeve. Nisam naučila piti i eto…« . Obriše suze.
Uhvatim je pod ruku, odvedem u Bogovićevu, prvi kat!, odnesem je na kat, otključam vrata stana, vratim ključeve i zatvorim vrata .
Požurio sam za mojom ljubavi, ali sam zakasnio. Na onom malom park placu kod Kazališta gdje su stajali i autobusi nije bilo više mog auta. Tramvaj je došao za pola sata i vozio samo do Savskog mosta. Dalje sam, uz nasip, pješaka , na Jarun. Nisam bio ljut, ali nisam bio ni spreman za prigovor. Srećom, sve je prošlo bez komentara. U tišini pamćenja.

*
14 godina kasnije. Ilica. Blizina Vinogradske bolnice. Bez glasa. Terapija zračenjem i poneka večernja piva. Nekada i više od poneka. Kao te večeri.
Obična jesenska kiša. Nemam zraka za trčanje i lagano se povlačim od haustora do haustora. I onda Ilicom, lagano policijska hrvatska patrola. Stanu kraj mene i prstom me pozovu da im priđem. Odgovorim im, isto prstom, da oni priđu meni. I izađe, ljutito, suvozač, uzme moju osobnu i vrati se nazad u vozilo.
Čekam u haustoru, prokisao, formiran, prohlađen. S kanilom u vratu, s 25 doza zračenja i s devet piva u želucu. Čekam pola sata. I odlučujem ih požuriti. Kucnem u prozor i dobijem znak rukom da odbijem od auta.
Odbijem se.
Nakon 15 minuta krenem opet do patrolnog vozila. Pokucam na prozor. Ništa. Lupnem šakom tri puta po krovu. Momak izađe van, popravi kapu, popravi pendrek, vrati mi osobnu i onako iz poluokreta me promaši i udari palicom po ramenu. Odgovorio sam kao nekad. Kratki desni kroše u bradu i dečko je sjeo na pločnik i otresao glavom. Nisam čekao da ustane već sam se okrenuo prema svom cilju…Vinogradskoj. Čuo sam komešanje, mali jauki, jedan ženski glas je je rekao:
» Gospodine, gospodine, kolega vam je slomio nogu. Vidi se kost. Treba hitno u bolnicu.«
Pogledao sam i vidio njih dvojicu i jednu ženu. Gospođa je pomagala smjestiti povrijeđenog u vozilo, upalili su rotirku i otišli.
Došao sam u bolnicu oko 23 sata. Spremali su obavijestiti policiju da se nisam vratio do 19 sati kakav je kućni red.. Ispričao sam sve sestri i otišao u krevet. Oko tri je došla policija ( dva civila ) i uzeli moju pisanu izjavu. Ispričao sam istinu. I potpisao. Za vikend nisam išao doma jer sam dobio upalu pluća. Ni drugi vikend nisam dobio izlaz.
I nakon šest mjeseci, po prijavi državnog tužilaštva, prvo sudsko saslušanje. Nisam imao odvjetnika, ali nisu ni oni imali prevoditelja za moj šapat. Nije došao oštećeni jer su mu nešto krivo operirali i lomili su mu ponovo nogu. Bila je ona žena, jedan policajac, sudac, netko iz ureda javnog tužitelja.
Djelo je okfalificirano kao nanošenje teške tjelesne povrede osobe pri vršenju službene dužnosti. Do 5 godina strogog zatvora. ( Svašta..bio sam bar pet metara od njih kad se čulo komešanje ).
Žena nije ništa vidjela osim policajca koji sjedi na betonu, tiho jauče i pokazuje na kost. I kolegu koji se uputio za mnom, dok ga nije pozvala.
Drugi policajac je tvrdio da sam gurnuo kolegu i da je pri padu slomio nogu.
I zakazan je drugi termin. Opet nije došao oštećeni. Opet krivo zarastanje.
Nitko nije mijenjao iskaze. Promijenio se sudac.
I opet odgoda.
Taj put me sudkinja zamolila da ostanem i da porazgovaramo u njenom uredu.
»Sjedite«- rekla je, » ja sam Renata. Da li se vi mene možda sjećate?«
Rekao sam da se ne sjećam i da nemam baš često sudske parnice, naročito ne u Zagrebu.
» Dakle, ovako: 01.01.1989. ste vi jednu ženu doveli pijanu u njen stan, oključali stan, položili je na pod, ostavili ključeve i tiho zatvorili vrata s vanjske strane i nestali. Ta žena sam bila ja! Nisam vam se nikad zahvalila. »
I na trećem ročištu nije bilo oštećenog, ali je bila njegova pismena izjava da gospodin Medo nema ništa s lomom njegove noge. Okliznuo se na rinzol i nezgodno pao.
Presuda:
Gospodin Medo nije kriv. ( osmjeh sutkinje )
Epilog:
Policajčeva noga nikad nije zarasla kako je trebala i 2005 u onoj slavnoj Mesićevoj čistki vojske i policije, kao trajni invalid je otišao u dobru policijsku invalidsku mirovinu ( povreda na radu ) i sretno živi negdje sa svojom obitelji v zagorskim bregima.
A Medo opet ništa ne zna o Renati.

Svijet je tako mali i na to uvijek treba računati.

najljepsa prica koju sam procitala ovdje ,svaka cast !

Istina i pravda uvijek mogu pod ruku i onda su lijepe, draga Una.

ti si u svojoj priči...ja pak u svojoj, ali sličnoj! kako sam ovih dana u plesu....tako bje onomad na plesu jedan tako mi drag i zgodan momak! i otplesali smo mi tako cijelo večer...i bilo je to više od stiskavca i bitlsa i njove let it be! ali nismo ništa rekli..kada i ako? tada nije bilo mobitela. možda samo osjećaj koji tako zna zavarati kad si mlad...pa bit će opet! al nije bilo. nikad više. i dolazila sam ja na plesnjak..i nikad više nisam vidjela dečka u crvenoj dolči na plesu. bje to jednom i nikad više! i znam da često tako i danas prelazim pogledom po gomili..kad sam na nekom plesu..i kao da tražim tu crvenu dolču? a let it be mi posta himna...nečega (nedostižnog?) ti bar imena znaš!

i da slažem se s unom (iako je ona kraće na ovom svijetu) da je ovo jako dobra priča. al za mene samo jedna od tvojih...dobrih, najboljih!

Bitanga i princeza.

da, ajd reci dudh..tko bi mu reko da je takav...razbijač? i to s kanilom!

mai, pa odkle mu nick Medo?

(odakle)

Taj ima tešku šapu.

..i drago mi je što je našiljio rvackog policajca. Ma, bilo da je kojeg.

al meku dušu...btw o renati nije teško saznat? ajd potrudi se medo...nemoj čekat slijedeći život?

Svakako, zavidim muna takvoj nježnosti, dobrotii pravednosti. Moj respect za ono što je učinio s Renatom i duboki naklon.

Narode, onaj nokdaun je bio bezazlen, a za nogu stvarno nisam kriv. I danas mislim da je onaj drugi naletio na njega dok je mislio mene premlatiti. I još nešto je tu...ni danas ne znam nikomu ime. Žao mi je ovga s nogom jer sam čuo da je trpio gadne bolovo dok su mu tri puta lomili...i ispočetka. Jebga, to se može svakom dogoditi.

dobra priča

A Renči je bila i ostala tajna.

Doricken, pa to je prva pohvala jednog sa zvijezdicom. Hvala.

hm....medo a u mene nisi vidio partizansku zvijezdu? ili moju pohvalu ne držiš pohvalom?

haha..Medo..ni vrag da ti plaćeničke pohvale znače..;))

e, medo :)

Mai, tvoja zvijezdica je kao dio nasljedstva. Nikad me nemoj prestati hvaliti. To je kao voda kod kruha i vode....

Idem pojačano na styx: EEE, styx!

Una, zvijezdice iz Švedske su kao uobičajene...znaš...

eeee, međede, pa tuko si se i švaleriso, di ćeš više, a?:))

I bio duuuge godine ilegalac u Bijafri.

Bijafra- okupirani dio studentskog doma MP na Trgu Žrtava ( okupiran od umjetničkih studentskih duša )

ti si medo iznutra još uvijek frajer. makar malo i umoran:)

(šta ćeš, i ja još uvijek negdje duboko u sebi trznem na frajere koji se tuku s murijom :D)

Nisam se tukao. Sam je pao kad je slomio kost.

ma dobro. al ipak mali desni kroše?:)

(to da ne razmišljam o krivim srastanjima, općenito)

http://www.youtube.com/watch?v=svsrlL4CeBI

Srastanje, krivo srastanje

Budnosti nikad dosta
gospodjice od tri pedlja
na krivinama zadnji
vagoni ludjacki tresu
i mnogi prazne crijeva
zaboravljajuci stid
a oholost, nekad sudjena
da bude vrlinom
splasnjava na ocigled
i smrdi nadaleko

I nitko nema snage
da odagna propadanje
i nitko i ne pokusava
da bude vise od hladne zelatine
koja laprda medju krajnostima
kao rijetko govno
dok svi tvoji
besprizorni usrecitelji
i samozvani stovaoci onog
sto ne razumiju

I svi tvoji placeni nitkovi
dousnici i sjecikese
i svi tvoji mutavi
urlatori zvucnih titula
hrabro spletkare zasticeni
lopovskim kodeksom
koji stiti vjernike od zarazenih
a svaku duhovitost
uvijek i na vrijeme
efikasno lijece u samom zacetku

Pa kakvo ime da ti damo
gospodjice od tri pedlja
krivo srastanje gospodine
krivo srastanje
kao kad bogate prose za miraz

A talon nose ruzni i opaki
s necuvenom moci
da tjeraju sto zazele
mnogo ih je i strasno galame
obicno razbiju sva ogledala
na koja naidju
da ne ostane ni
pomen na ljepotu, yes

Dudh, znaš da bih, već sam ti to jednom napisao:
" Skinuo bih šešir pred gospodinom, kad bih ga imao".