Sve i ništa

Svima je poznata istina da je situiranom neženji supruga neophodno potrebna...sjedeći na zahodskoj školjci, Tamara je zaklopila Jane Austen i njen Ponos i predrasude. Pomalo već pohabanu knjigu koju joj je Višnja utrpala, par dana nakon što se vratila sa medenog mjeseca. Višnja se udala, a Tamara je prečula opasku koju joj je uputila.
Tridesetisedam godina ti je, vrijeme je da požuriš...
Istina, Tamara je sa vremenom gubila interes. Izliku je pronalazila u tome da nema vremena, a konačno kad je uspjela srediti privatni i poslovni život i kad je mogla nešto vremena odvojiti za sebe shvatila je da ono što joj se nudi i nije nekakva premija. Zapravo o nekome kao premiji, nije razmišljala. Dobar posao, vlastiti stan, uvijek s mjerom i ukusno odjevena, sa usnama čiji su kutevi odavali da bi svakog trenutka mogla se, ničim ili nečim izazvana, nasmijati. Toplih smeđih očiju koje su uvijek bile fokusirane na ono što je ocijenila da je u tom trenutku najvažnije, privlačila je pažnju večine muškaraca, čije je ponude za izlaske, sastanke, neobavezna druženja i svime što su ista nosila sa takvom jednostavnošću odbijala da joj nitko nikada nije zamjerio ništa.
Svima je poznata istina da je situiranom neženji supruga neophodno potrebna - opet joj se Jane javila u mislima, dok je žurila na dogovoreni sastanak sa klijentom koji je predstavljao jedan uspješan proizvodni pogon i koji je tražio povoljnije uvjete osiguranja. Nakon par sastanaka prihvatio je suradnju sa Tamarinom osiguravajućom kućom i konačno je došlo vrijeme za potpisivanje ugovora. Ugovora sa kojim ide stepenicu naprijed u karijeri, koji će joj donijeti neke dodatne beneficije koje će znati uložiti u daljnji napredak u karijeri. Ništa nije nedostajalo. Ili je barem tako mislila.
Negdje malo prije deset navečer izašla je iz automobila. Bila je umorna i sve misli su joj bile usmjerene prema kadi punoj tople vode u kojoj se nekako i našla, dvadesetak minuta kasnije.
Svima je poznata istina da je situiranom neženji supruga neophodno potrebna - pridružila joj se u kadi ta misao. I zaprepastila se kad je shvatila da zapravo nema idealnog muškarca, princa na bijelom konju. Nekad davno je postojao. Odrastajući, on je bio sve dalje i dalje, a Tamara se sad sa mukom pokušala prisjetiti kako je trebaop izgledati, kako je trebao mirisati, kakvu boju očiju je trebao imati. Jednostavno, zaboravila je. I zato je nitko nije privlačio, od situiranih do onih manje situiranih.
Tuširajući se, shvatila je da je danas istina malo drugačija.
Situiranoj ženi suprug nije prijeko neophodan. Nekako je zadovoljno zaspala.
Desetak godina nakon te noći, nakon jednog sasvim slučajnog poznanstva i nakon kojeg se odigralo sve tako brzo...dvoje djece, još uspješniji posao i netko pored nje, tko je živio za nju, djecu, obitelj, zaboravila je da je jednom pomislila da situiranoj ženi suprug nije prijeko neophodan. Kao što je tada zaboravila kakav Princ treba biti i o kojem je Višnja pričala na svakom ispijanju kave, nakon tirade o njenom propalom braku.
Što trebam uraditi, što - očajavala je Višnja.
Zgazi u sebi ponos i predrasude - odgovorila je Tamara i nježno pomislila na to kako je voljela gledati užitak na licu njenog slijepog supruga dok mu je naglas čitala, navečer, kad bi djeca pozaspala.

Eto.
Sad mogu nastaviti po starom, pisati iz podsvijesti i lijepiti slike gmazovskih gušterčina.

Danas je blog bio aktivan, kao nekad.
Prije bih stavio navečer blog, a već ujutro bi zapis otišao na petu stranicu bloga.

ovako...priča je odlična, rekla bih, vjerodostojna, do samog kraja, hepi end joj takav ne odgovara...nekako mi se čini da su početak i sredina s drugačijim emotivnim nabojem od kraja...ipak ovo je jedna od boljih priča danas

Hvala paprenosolna.

Višnja, Tarama...? odakle ti ta bugarsko- romska imena, u inače skoro dobroj priči?