Sve i ništa

Zvao se Nenad. Visok, poduže crne kose, koja je djelovala neukrotivo, lica ukrašenog vječnom peterodnevnom bradom, uvućen u zelena vojničku jaketu, tkz. ''vijetnamku'', izlizane traperice, naravno Levis 501, ispod jakete crni džemper sa okovratnikom, pogrbljen je, u crnim, izraubanim martensicama gazio kroz prostor, kao i kroz vrijeme. Vraćao se od tetke Ravijojle, umirovljene srednjoškolske profesorice, kojoj je trebao izmasirati bolna križa. Odradio je nekako to i pri tome se zapitao gdje su nestala uzbudljiva vremena, kao onda kad mu je u gluho doba noći zazvonio telefon, tamo negdje sredinom osamdesetih. Bio je to osobno Stane Dolanc.

'ko je - probulazino je naš Neno.
Lanc je - odgovori Stane.
Jebo tebe i rudno bogatstvo naše zemlje, znaš li da spavam - bunio se, sad već razbuđeni Neno, pokušavajući iz lijeve nozdrve otfikariti dvije dlake, sad već poduže, koje su mu draškale nosnice pri svakom jačem udahu zraka. A gdje ćeš bolje prigode nego uz kasnonoćni razgovor sa Lancom.
Slušaj, stvar je delikatna - još ozbiljnije je prozborio Dolanc.
Koliko delikatna - pitao je još ozbiljnije Nenad, a zapravo je nastojao ostati miran, jer je u tom trenutku konačno vrhom noktiju palca i kažiprsta uspio uhvatiti one dvije dlake iz nozdrve i pripremit se na nagli trzaj, gdje će obje istrgnuti, zadržavajući ih pri tom između prstiju da bi poslije obaveznog kihanja mogao promatrati njihovu veličinu i naslađivati se kako je riješio problem škakljanja nozdrve pri udisaju.
Nazdravlje - jer Lanc nije bio samo drug, nego je bio i gospodin.
Za dvadeset minuta će te čekati taksi. Sutra u deset da si u Predsjedništvu - izdiktirao je u maniri pravog partizana gospodin Stanko i spustio telefonsku slušalicu.
Pasmaterinjemuiosvimaaostalima - mrmljao je Nenad pokušavajući se sjetiti gdje mu je odletjela lijeva čarapa kojom je gađao kuglu na lusteru u spavaćoj sobi, vjerujući da će mu taj ritual omogućiti miran san.
Spustio se u taksi.
Dalje se odvijalo sve brzo. Predsjedništvo, dolazak helikoptera na zgradu Predsjedništva, ulazak u isti, aerodrom i sprema zrakoplov, a onda dug i beskonačan let do Filipina.
Bilo je oko pet sati popodne po lokalnom vremenu kad se ukrcao u crnu limuzinu koja ga je dočekala na aerodromu Manile. Nasuprot njega je sjedio kulturni ataše ambasade njegove države i specijalni izaslanik Imele Marcos.
Stvar je bila toliko ozbiljna da mu prijazan, ali strog izaslanik, nije dopustio odlazak u hotelsku sobu nego su sada već jurili uz pratnju dva policijska motokotača i sa dva vozila puna specijalnih policajaca, prema predsjedničkoj rezidenciji.
Nenad se zamišljeno češkao po bradi i meškoljio na kožnom sjedalu limuzine, istražujući koji mu položaj najmanje bolan za uraslu dlaku, koja se opet aktivirala zbog dugotrajnog sjedenja u interkontinentalnom, specijalnom letu Beograd-Manila. Atmosfera je bila napeta. Ataše i izaslanik su gledali u Nenada. Čak je i vozač limuzine krišom pogledavao u smjeru Nenada. Specijalci u pratnji su svi odreda imali pognute glave, a usne su im mrmorile samo jednu molitvu, molitvu da se stvar razriješi. I nadali su se da će taj Titov pionir Nenad, razriješiti stvar i vratiti osmijeh na lice napaćenom i bratskom narodu Filipina.
Konačno su stigli. Koračali su užurbano prema odajama Imele. Ušli su.
Nenad se zapanjio. Na sredini ogromne prostorije je stajao stol, a na njemu, potrbuške okrenuta gledala ga je bolnih očiju Imelda Marcos.
Š-š-što je ovo - zamuckivao je Nenad.
Dozvoli da ti objasnim Nenade - ponudio je urkatko objasniti ataše.
Dakle ovako - nastavio je ataše dok su se Imelda i Nenad gledali - drugarica Imelda jako voli nositi cipele sa visokim petama. Ali to ima cijenu. Stradala joj je kičma i sve što trebamo od tebe da joj svojom nadaleko poznatom i čudotvornom masažom, istom onom kojom si kao engleski plaćenik masirao Napoleona u bitci kod Waterloa i njemu je bilo tolik odobro ilijepo da je zaboravi izc+vesti već isplanirano razmještanje trupa koje bi Francuskoj donijele pobjedu, a Napoleonu moralnu zadovoljštinu što je uspio pobijediti tog arogantnog, hladnokrvnog, uštogljenog i bahatog druga Nelsona i nakon kojeg ti je engleska kruna dodijelila plemičku titulu, sa tom masažom ti moraš da pomogneš drugarici Marcos da opet prohoda sa osmijehom na licu u svojim štiklama - žučno je objašnjavao taše, a onda se utišao.
Neno - sada već tiho, sa zamagljenim pogledom, ataše mu je spusti ruke na ramena - Neno, molimo te, uradi čudo. Vrati ovoj napaćenoj drugarici osmijeh na lice.
Nenad je u tom trenutku zašmrcao. Ipak je napravio ranicu na mjestu one dvije dlake.
Tišina. Pogledi uprti u Nenada.
U redu - iznenada Nenad glasno kaza.
Prišao je Imeli. Opkoračio je sjeo na nju, malo ispod stražnjice. Namazao je ruke sa uljem od ekstrata alpskog lotosa i ptičjeg mlijeka i krenuo masirati bolna leđa drugarice Imelde. Cijelim svojim bićem naš Neno se unio u taj proces olakšanja koji će donijeti izlječenje i sreću na lice drugarice Imelde.
Masira Neno tako, masira, na sav glas pjeva Marseljezu, i kad se spustio na početak koščate stražnjice Imelde i malo pritisnuo, začuo se zvuk puštanja vjetra.
Ukratko, drugarica Imelda je prdnula.
Ne vjerujući što se događa, Nenad je u nevjerici zastao i uspravio se. Ništa se nije čulo nego samo pjesma Una paloma blanca, na prvom programu Filipinskog radija - Radio Manila.
Ubrzo Nenad su se oči opet ispunile suzama, kao kad je čupao one dvije dlake iz nosnice. Ovaj put nije bilo zbog dlaka, nego zbog poprilično neugodne arome koja je uskoro zapljusnula cijelu prostoriju.
Neno je skočio.
Ovo ja ne moram trpjeti, ovo mi nije bil opotrebno, idem ja odavdje, svi ste vi bagra nezahvalan - galamio je Neno.
Specijalni izaslanik se crvenio, ataše je nešto pokušavao kazati, ali Neno se nije dao smesti.
Neno molim te - kumio je i preklinjao ataše - Neno i Reagan te čak moli da joj pomogneš.
Ma boli me kurac za njega - odbrusio je Neno.
Konačno je bio u avionu. Dugotrajan let, a onda konačno dom.

Iz sjećanja ga je vratio jedan zvuk koji mu se omakao straga. A uskoro ga je i osjetio. Sve se desilo iznenada.
Hm, kakvo je da je, moje je. Iz Nenada - osmijehnuo se, a onda krenuo dalje niz ulicu zviždukajući melodiju Severinine Moje štikle.

o bože, al' si ti nadrobio
odlično štivo za ovo doba dana-noći-jutra, nasmijalo me :)))
a valjda je to najava proljeća, kad već meteorolozi nikako...

Opet si puka, e ;-)