Haj-hi, haj-ho....

Šteta je kidati dnevnike. Jer ako na tako heretičan način mehanički djeluješ prema vlastitoj povijesti, vrlo lako ti se može zadesiti da zaboraviš da je, naprimjer, 7. ožujak 1990. bio topao sunčan dan sa svojih 16 stupnjeva.
Ja dok sam bio mali, onda sam ja pisao dnevnik. Ne zato jer sam bio nešt specijalno literarno nadaren, već stoga što su se tektonske ploče mog tinejdžerstva opasno počele sudarat jedna o drugu, prijeteći da svoje potresne efekte sublimiraju u neku subverzivniju djelatnost poput vezenja goblena, ili vrtlarstva. Zbog toga sam radije odabrao pisanje dnevnika.
Nakon jednog stanovitog vremena, moja preodveć znatiželjna roditeljka nanjušila je da njeno dijete, na njene nagle ulaske bez kucanja u njegovu sobu, ne reagira tek samo buntovničkim anatemama poput "daj-kucaj-kozo-stara", ili "jebo-ti-pas-mater", već je počesto zatvaralo neki prastari rokovnik sa slikom drugova Tita, Marksa, Engelsa i Koče Popovića Starog i naslova "Železničari - Sretnu Novu 1985. godinu, želi vam vaš sindikat!" na prednjoj strani.
Roditeljka je jedno jutro, dok se dijete školovalo, tajno interveniralo po njegovim ladicama, a dijete je saznavši to, dnevnik ljutito i povrijeđeno bacilo u smeće. Blesavac. Mogo sam ga samo malo bolje sakrit.
Kako bilo da bilo, nakon jednog vremena, otvorio sam neki drugi sindikalni rokovnik i njegove prazne strane počeo ispunjavati svakodnevicom.  Tada mi se ta svakodnevica činila možda previše svakodnevnom. Danas odiše tako toplo i domaće.
Da nisam, ne bih znao da 7. ožujka 1990. ne samo da je bilo 16 proljetnih stupnjeva, nego sam si kupio i traperice. Baš lijepo.

... šteta je... živjeti u prošlosti... ;-)

ne volim dnevnike, nešto mi je tu uvrnuto, ne volim se prisjećati jer lijepe stvari ipak još mogu zadržati u sijećanju, a ružne, ni ne želim bilježiti.. definitivno ne volim osobne dnevnike!!!

je..ima draži..kao i listanje albuma s fotkama...

ekvi? oklen ti, kućo stara?:)