Odlazak iz mraka u mrak
I tada je nestalo svijetla. Ekran mi se zatvorio, oci sklopile i odlucio sam ici doma. Nisam mogao vise programirati, dizajnirati, razgovarati, rjesavati. Dosao sam ujutro i odlazim sada kada je dan na zalasku. Umoran sam, iscrpljen, ne mogu vise razmisljati. Motam zadnju cigaretu i spremam se kuci.
Osjecam se savrseno. Obozavam raditi sa timovima inzenjera, obozavam taj intenzitet u zraku kada ljudi grizu i zele i rjesavaju probleme i osjecam da sustav zivi ispod mojih prstiju i raste i zavrsava. Osjecao sam ne ispunjeno na manjim projektima i jedva sam cekao opet poceti se boriti sa novim velikim projektom sa velikim timom ljudi.
Vidio sam sina danas, djed ga je doveo do mene na posao i grlili smo se dvadeset minuta. Nedostaje mi, rijetko ga vidim od razvoda. Bio sam na njegovom porodu, i kada se rodio stavili su mi ga u ruke i nosio sam ga sam u zasebnoj prostoriji dva sata dok su mi zenu sivali. Kada bi zaplakao pomazio bi ga po licu i prestao bi plakati. Nisam znao sto bi radio sa njime. Malo njezno stvorenje. Od tada smo bili nerazdvojni, kada god ne bi radio bio bi sa njime. Igrali smo se, pricao bi mu price koje bi smislio bas za njega prije spavanja, setali bi se i ucili o svijetu.
I tada je nestalo svijetla. Ekran mi se zatvorio , oci sklopile i odlucio sam ici doma. Sam u kucu bez ikoga, uzeti tablete za spavanje da odmah zaspem, i onda se sljedeci dan dici rano i organizirati jos troje ljudi u tim koji je narastao na dvanaestak ljudi koji u kratkom roku moraju zavrsiti jako puno posla.
I tako zavrsavam ovaj blog post. Punim zadnju cigaretu i odlazim doma.
17.04.2013. u 21:29 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar