Sve i ništa

Nisam ti imao što odgovoriti na tvoje pitanje čija su slova kapi kiše
Lomile na tisuće komadića odnoseći ih u nepovrat.
Uvijek to ''zašto''.
Odgovor sam znao, a slike oko nas, tebe,
Nisu bile ono što si željela.
Olakšavaš situaciju preoblikujući moju šutnju u laž.
Lijepo to sve izgleda upakirano u olako shvaćene riječi
Ispisane na odbačenim kutijama cigareta i rubovima
Stranica požutjelih dnevnih novina, grozničavo među riječima
Tražeći sebe u posljednjoj priči za koju znaš
Da će ostati neispričana, negdje duboko u meni zarobljena.
Osjećam se kao kod kuće među tvojim strahovima dok zavodljivim osmijehom
Pokušavaš prekriti nervozu koja ti divlja licem.
Negdje u pogledu, iza zjenica, srebrom mjesečine svjetlucaju makadamski putevi
U meni kojima trebaš tek zakoračiti.
Vrata su otvorena i ne treba oklijevati.
Ne treba se bojati. Padova i rana na dlanovima i stopalima.
Katarza je druga priča, smještena ispod nekog drugog prokletog neba
I izdajničkim sjajem lažnih i dalekih zvijezda.
Možda i nije toliko loše u tom svijetu konstantnog sumraka,
Bez smijeha, bez snova, bez boli, gdje ćemo okovani iščekivanjem
Teško po nepreglednom ledu koračati.
Zamrznutih sjećanja, snova i očekivanja.
U odmoru od samih sebe grijat ćemo se
Plamenom križeva koje smo uspjeli strgnuti sa sebe.
Dočekt ćemo spreni neki drugi svijet, sa nekim drugim križevima
Na leđima, lutajući i tražeći oazu
Iluzije nekog sretnijeg življenja.




...sjedila je nasuprot mene, kažiprstom i pomalo neodlučno miješajući kockice leda u whiskeyu. Možda se tu moglo i govoriti o nekoj povezanosti. Naciljao sam fotoaparatom pokušavajući ovjekovječiti trenutak u kojem je pogledom bila negdje iza prozorskih stakala, na pola puta između podivljalog proljeća i snova na umoru.
Sanjao sam more, usidrene brodice, vrijeme u slobodnom hodu. Ostavljamo tragove na mokrim pločnicima, u laganom i šutljivom hodu poslije završetka neke kinoprojekcije filma za kojeg je tvrdila da ćemo se prepoznati u njima. Nisam se prepoznao. Kao ni što se već dugo vremena nisam prepoznavao svoj iskrivljeni odraz u njenom pogledu zamagljenom svejednošću i umorom od očekivanja.
Treba krenuti dalje?
Vjerojatno.
Razmišljam kako bi bilo najbolje iskočiti iz vlaka, negdje na pola puta, u nepoznato.
Nešto veliko me tamo čeka.

Gušter stoji, na prijelazu..još se premišlja da li da zakorači u noćas.

a gušterica? ima li kakva gušterica u ovoj priči? jel se i ona premišlja?

Pokazan mi je put do spiralnih ogledala.
Trebam samo zakoračiti, ali...
Koči me nešto. Možda nisam spreman za drugačije viđenje pojma vremena?

ja bi na njegovom/njenom mjestu .... zakoračila. pa što bude da bude :-(

u mrak .... možda me proguta :-)

Nije to mrak. Nego...zamisli da vrijeme možeš opipati. Namirisati ga..

Morat ću krenuti na to putovanje.

zarobljeni u vremenu ... trazeci put .. tko zna kad i tko zna gdje ,,,

Sve nam je to ispred nosa.
Samo ne vidimo. Počesto, ne želimo vidjeti.

Ma, iskočiti iz vlaka...ma gdje bio.

samo ti skoči...hm....meni je ova druga pjesma-priča draža...s kockicama leda i kažiprstom....