Sve i ništa

Odlazak na spavanje je kao i obično bio bezperspektivan, kakav već može biti odlazak na spavanje. Ritual je uvijek isti, uz povremene određene pomake, nekad s lijeva na desno, nekad od par nijansi crvene prema tamnosivoj. Crno je već priča za sebe. Boja na koju su se snovi, za sada, trajno pretplatili. Dosta kasnije ću saznati od jednog, blago kazano, osebujnog tipa, da podsvijest izabire način spavanja, a ne mi sami. Još jedno zrnce pijeska zvano sloboda odlučivanja je kliznulo kroz usko grlo pješćanog sata. Sjetio sam se Yeeun, studentice iz Koreje, one demokratske i napredne, koja je jedno vrijeme boravila u gradu u kome sam obitavao. U trenutcima zajedničkog druženja mi je na nekom mandarinskom engleskom objašnjavala da je cijela stvar sa životom u rukama Viših zakonitosti. Flautu je grozno svirala, ali je zato savršeno razumijevala Zen, ma što god da je to u tom nekom određenom trenutku predstavljao. I tu nisam mogao ništa, tada. Još jedno zrnce nečega je kroz usko grlo vremena kliznulo na siguran put prema dnu.
U duhu ( bez oca i sina ) toga, bezperspektivno sam zauzeo omiljeni položaj ''pokojnika'' ( spavanje bez jastuka, na leđima, ruku preklopljenih na stomaku ), čekajući da umor zada konačni udarac i da otplovim na par sati, do dnevnog svjetla ili jednostavno do prvog buđenja. Tijelo do moga odavno je utopljeno u vlastitu kaljužu sna. Nisam želio razmišljati o još jednoj uludo potrošenoj večeri. O velikim, toplim i zavodljivim riječima koje smo mogli izgovoriti, a nismo. O gradovima u kojima su živjele polivalentne bajke genetski modificiranih emocija. Dan, za danom. U ponoć ciklus završava i prethodni dan se briše, skupa sa sjećanjima. Možda je tako najbolje. Bolno, ali pravedno ( pravne znanosti imaju jednu jedinu svrhu, a to je da su analgetik koji ublažava bol one istinske, univerzalne pravde sa kojom se svi, kadtad susretnemo ). Nema ništa zanimljivo u promatranju noći čiji se slojevi tupo lijepe za prozorska stakla. Okrećem glavu, prema tijelu do moga. Zapravo, sve je na mjestu, koliko se god bunio protiv toga. Volim osluškivati ritam koraka kroz kontradiktornost. Volim da je sve posloženo, čisto i u redu. A opet, živcira me takav opsesivnokompulzivni poredak stvari. Trebao bih posegnuti za Zenom, kao utjehom, kao opravdanjem? Nije bitno znati. Svi mi želimo, trebamo, sanjamo, očekujemo Istinu. Kad nam zakuca na vrata obično ne znamo što bi sa njom. I obično se osjetimo uvrijeđenima, nenajavljenim dolaskom iste. Hm…zvuk ovog zrnca nečega sada je jednostavno protutnjao kroz usko grlo onog pješćanog sata i značajno poremetio opsesivnokompulzivni poredak ostalih zrnaca nečega na dnu. Veselim se tome. Osjetiš se živim. A opet se nađeš opet uvrijeđen i iznerviran. Taman si se privikao i u mislima ambiciozno razvijao konstantu perspektive, a već si u trenutku kad se trudiš pohvatati novonastali poredak stvari. A tijelo pored moga…tako mirno spava.
Okrećem glavu, opet na prozorska stakla. Noć blijedi, sloj po sloj ljušti se i ustupa mjesto stidljivoj zori. Vonj novog dana probija zidove kojima sam okružen. Ne želim ni to gledati. Rastežem se i napuštam položaj ''pokojnika''. Sad sam na boku, u položaju ''pokajnika''.
Primaknuo sam usne poluukrućenoj dojci i započeo igru. Još uvijek mogu dan započeti na način koji želim…na vrhuncu igre, u jednom trenutku, zrnca nečega u onom satu odumiru.
Zen je zauzeo položaj ''pokojnika''.

Onako, usput, Maggie McGill je obična, jeftina Sotonina priležnica.

Bez dojke i igre ne bi to bilo to. Lol....malo razbarusen tekst i misli......malo nabacano....ali bolje od iskrica prosjeka dosta

Treba kažnjavati nevjernike lupanjem penisom po čelu.

Dobra priča kroz misli.

Priča za misliti.
Svako slovo može biti početak i kraj.

Zašto omiljeni položaj "pokojnika?"

Volim tako spavati.
Tko zna, možda mi se i posreći.

A, svatko ima svoj omiljeni položaj spavanja.

Jesi kad probala spavati sama sa sobom u položaju 69?

Ne.

Ja volim spavati na bokovima.

Na oba u isto vrijeme?

Nego da te pitam...da li si ti bokata?

Ne u isto vrijeme, s ljeva na desno.

Je, bokata valjda.