pisati pisma, pričati priče

Sve više pišem, ali sve manje blogove. Ne snalazim se tu, ali ne znam odustati. I taman kad sam htjela napisati: "Možda je navika, možda narav, a možda tek naučeni obrazac ponašanja", padne mi napamet nešto jednostavnije - izbrisati "ne".

I što bi ostalo od ovog bloga kad bi to učinila? "Snalazim se tu, ali znam odustati". Sviđa mi se. Snalaženje je vrckava riječ, obuhvaća kratice i neutabane puteve. A odustajanje? Nikad nisam naučila.

Ovo je zaista moj prvi ovogodišnji blog ovdje. Biti prvi podrazumijeva otvaranje vrata, biti prvi ne jamči radost ulaženja. Biti prvi uglavnom znači biti sam.

Zato dovodim nekog u ovaj blog, uparujem ga posuđujući mu onog koji je mene raspario od samoće. Taj koji je to učinio ima širok osmijeh, visoko čelo i s fotoaparatom u ruci čuči na fotografiji koju je napravio slučajni prolaznik jednog austrijskog gradića. Na fotografiji je i moja zelena haljina, tamnoplava torba i tamnoplave sandale. Boje su me uvijek voljele. I ja njih.

A volim i ovaj blog, iako ga rijetko pišem. I fotografa na fotografiji i ženu u zelenoj haljini.

I svibanj u kojeg smo zajedno ukoračili.

:-)

evo i mene sa jednim :-)

:-))

Eh, moja Gigi... nedostajala si mi