Haj-hi, haj-ho....

Ja dok sam bio jako mali, onda je novac bio jako rijetka stvar. U to vrijeme termin "kuna" imao je dva nedvojbena značenja: s jedne strane označavao je životinju plahe naravi, koju bi obično svako prosječno dijete miješalo sa oposumom, nutrijom, ili vidrom, a s druge strane ovaj termin se od milja rabio u predkoitalnoj fazi, kada bi žena želeći od muškarca trunak kunilingualne nježnosti rekla: "aj mi daj koju kunu, majketi."
U to prethistorijsko doba, naša se moneta, po uzoru na moderne ekonomije (Kuvajt, Saudijska Arabija, Indonezija) ponosila imenom "dinar". Od samog njenog začetka pa do kraja, ovaj termin je bio sinonim za svakorazne devalvacije, denominacije, inflacije i ostale felacije, koje našoj nacionalnoj moneti nisu osiguravale baš neki međunarodni kredibilitet, kakvog bi ona jamačno zaslužila, samo da oni iz raznih monetarnih fondova internacionalnog tipa nisu bili zavidni i jalni.
Jer, ako je negdje cvala perspektiva, onda je to bilo baš tu i baš tada. I doista! Bilo je to vrijeme u kojoj je plaća od nekoliko milijuna bila normalna pojava. Standard je bio tako jak, da smo tada iz čiste pizdarije i obijesti prema cijelom svijetu oko nas, odredili da cijena litre mlijeka bude milijun i po dinara, tek tolko da pokažemo snagu kupovne moći, koju ima naš prosječan građanin.
Međutim, kada bi broj nula na novčanici prijetio potrebom da se ista proširi za desetak centimetara, ne bi li sve stale na nju, onda bi se uvijek našao netko praktičan koji bi reko da od sutra ono šta je bilo milijarda sada vrijedi jedan dinar. Međutim, nemoš ti samo tako iskorijenit ono što je praksa dala, pa se tako još uvijek za ono šta je vrijedilo 15 dinara, govorilo da košta 15 milijuna, a za ono šta je koštalo, primjerice, dinar i po, kazalo se da vrijedi sto i pedeset tisuća, i tako dalje.
Tako sam i ja, kad sam bio mali i krenuo u školu, upao taman u jednu od tih denominacija. Kako sam bio dobro dijete i uzoran pionir, tako je bilo nužno da imam i dobru baku.
Tako sam jednom imao sedmi ili osmi rođendan, ne sjećam se više točno, ali se sjećam da mi je baka osim gumenog Šilje, poklonila i 10 dinara pa nek si kupim bombone, ili mikića. Naoružan samosviješću i bogatiji od Fort Knoxa, ušao sam taj dan prije škole u dućan, ne bih li se prije nastave pojavio sa lizalicom u ustima, izazivajući pritom svu moguću zavist cijelog razreda.
Stao sam se sa svojih 10 dinara pred blagajnu i upitao zlu prodavačicu kolko koštaju karamele. "Osamsto tisuća", rekla je ona. Hm... osamsto tisuća bilo je puno više od onih deset dinara, razmišljao sam si ja. "A pošto tortica?", pitam ja. "Četiristo trideset tisuća", bilo je uporno zlo đubre. Nakon nekoliko pokušaja, već vidno ojađen, upitao sam: "A pošto lizalica?", vjerujući da barem taj artikl mora biti ispod vrijednosti koju sam držao u ruci, k vragu. "Osamdeset tisuća", smiješila se prodavačica osmijehom Josefa Mengelea...
I tako. Izašao sam zbunjen iz dućana, ne znajući u koju zonu sumraka sam sada upao. Pred mojim očima vrtjele su se kuće, ljudi, brojevi i bomboni. Ipak, poslije škole otišao sam kod Đevđetija na šampite. Koštale su dva dinara.
Često sam poslije znao viđati zlu prodavačicu. Kako sam ja rastao, tako je ona starila. Onda je najednom nestala. Sve do jutros. Čekajući danas ujutro uputnicu za iščačkavanje ušne masti kod otorinolaringologa, vidio sam i nju - rezigniranu staricu s dalekim pogledom uprtim u jedan od zidova ambulante. K vragu, kolko sam joj htio ispričati ovu priču!!! Ali nisam. Jebi ga. Bilo mi ju žao. Mislio sam si, dovoljno je to što znam da nema unuka kojemu bi dala deset kuna. A znate kako znam da nema? Znam, jer unuke imaju samo dobre bake.

Super si osvježio blogiće sa svojim djetinjstvom al' si fakat skroz puknut.....za pet...

novi robi k. ? ;)))))))))) bravo!

ti stalno imaš nekome iz prošlosti nešto za reći... :))) super. svi tvoji logovi su mi super... a zahvaljujući jučerašnjoj mrkvi, jedna curica će od danas na tu terapiju. možda upali. nikakvi ljekovi nisu pomogli... njeni roditelji kažu hvala...