Sve i ništa

Tišina se uvija oko neizrečenog. Besciljnom vožnjom po usnulom proljeću na asfaltu pokušavam ostaviti to iza leđa. Čini mi se, malo prekasno. Perceptori poprimaju oblik osamljenih, ogoljenih jablanova na kojem se lede nova sjećanja. Pogled je prikovan na cestu gdje svjetla automobila razmiču drevne upute za sadašnjost utisnute u zrak koji nagovještava dolazak još jednog sparnog jutra.

Jedno vrijeme nisam mogao spavati. Zapravo, zaspao bih, ali ono u što sam ulazio ne bi se moglo nazvati snom. U trenutku kad bih zaklopio oči počeo bih živjeti neki drugi život, neki drugi svijet. Daleko suroviji, beznadniji, otrovniji, sa vječno sivom bojom, sivim ljudima, sivim očima, njihovim olovnim dušama, sivim gradovima i bezlično sivim ulicama… Sve lakše bih odlazio na takvo mjesto i sve teže se vraćao ovozemaljskim jutrima kad je trebalo probuditi se, otići na posao, raditi, trošiti se na trivijalnosti, svijet u kojem jednostavnost je krivac za sve. U tom svijetu, tada, lažna silueta boga rođenog u plamenim jezicima patnje nekih drugih, paralelnih, svjetova razapinjao me na oltar indiferentne kontradiktornosti, vezanih usijanim lancima nedorečenosti.

Ne spavam. Gledam te na krevetu, usnulu i golu, razbaštinjenu od stvarnosti. Uskoro, pohlepno ćemo jedno drugom lizati izvor nekog budućeg života, tjerajući sebe u odmak od stvarnosti. Ona lažna silueta boga jednostavnom, gotovo usputnom, jednostavnošću posipa zaleđene ceste. Ceste čiju sredinu označavamo punom, krvavom linijom. Tamo negdje, na nekom kraju, postoji vodopad satkan od završne uvertire, velikog finala, svečano blještavog…na kraju, povlači nas i raslojava u kristalne note. Ponovno se rađamo u cjelinu na plodnom kamenu oprosta. Glas suca je dostojanstven. Presuda se izriče u obećavajućim bojama. Kazna i nije toliko strašna – zar je ikome od nas problem gaziti kroz vlastito postojanje tuđim očima? Sudbina je samo iluzija neumoljive i okrutne nevinosti vatre koju usnama razvlačim među tvojim, kapljicama znoja, orošenim grudima. Krotim podivljalu rijeku koja razara savršen sklad tvojih čistih ulica, opasanih zidovima straha iza kojih se nalazi početak, kad ti nemoćnom, pluća reže prvi udisaj zraka.

Ovaj put vrata vlastite sudnice ću zatvoriti. Prije izlaska, u ljuske pretvoriti odoru odgovornosti potrebnu za o(p)stanak na ovome svijetu. U pogledu, led namjerno zamrznutih emocija prepustit će mjesto purpuru sramežljivog umora. Na izlizana, nekad sjajna, masivna vrata od mahagonija, stajat će od vremena požutjela obavijest o preuređenju.
Proljeće i dalje bezbrižno spava na asfaltu. San opet ne ide na oči. Stvarnost je tiha glazba na radio postaji, ruke na volanu, cigareta među prstima. Sramežljivi nagovještaj zore nježno budi usnulo proljeće. Uskoro ću se okrenuti i vratiti na nedorečeni, u korov zaborava zarastao, početak. Ili kraj.

bože... znaš da je bog stvorio čovjeka jer mu je bilo dosadno? a ženu je stvorio jer je čovjeku bilo dosadno. sada svi zajedno dosađuju bogu. umjesto da igraju pasijans.
časna pionirska.

bogovi su smrtno ranjivi kad se pare,ahilov vosak bogova

Mili bože za punog mjeseca
san je blagoslov i nasušna potreba
kako onaj spavajući tako i onaj na javi

;)))))))