Umorni Bukovsky

Da. Ona je bila prijateljica, prijateljica noći, vozača, kamiona. Ja sam bio transporter novca od točke A do točke B na autocesti. Viđali smo se , onako u prolazu… pozdravljali a i povezli po višoj sili. Iz moga kraja je.
Tog jutra je padala kiša. Hladna, uz hladni vjetar. Jesen. Na parkiralištu blizu naplatnih, ispred naplate, vidio sam je kako bijesna izlazi iz kamiona i pokazuje srednjak. Nije došlo do nagodbe i prkosno je izašla na kišu u onoj papirnatoj kabanici koja služi kao ukras kad ne pada kiša. Inače je za kurac. Kabanica.
Obavio sam utovar i krenuo prema točki B. Kamion je otišao, a ona je i dalje stajala na istom mjestu. Nije to bilo zdravo. Skrenuo sam prema njoj i stao. Ušla je u cady bez riječi. Promrzla, prokisla, raskvašena. Nije to bilo prvi put da sam je povezao. Prvi put je bilo da je bila bespomoćna.
» Vozi kamo god hoćeš ali pojačaj grijanje!«
» Nikakvo grijanje tebi ne pomaže!«
Krenuo sam . Stao sam pod prvim nadvožnjakom i iz prtljažnika gdje sam držao »sve za ribolov » izvadio ribolovnu trenerku, majicu, čarape… Ništa od toga nije bilo blistavo ni čisto, bilo je samo suho.
»Presvuci se, ali skini sve to mokro!«
» Nećeš gledati?«
» Naravno da ću gledati, vozit ću i gledati da vidim što me zanima, a i više, ako uspijem«
Mlada je bila, 15-tak godina mlađa od mene… mlada, zgodna, ljepuškasta. Presvlačila se iskusno. Vidjelo se da se zna presvući brzo i efikasno, u vožnji, u kabini. Grudi- skladne, prikladne, ne prevelike, pizdišće- kratka, kovrčava, bujna vegetacija površine u cm..nešto je s površinom trokuta štekalo kod mene, neki kvadratni korijen, visina, uglavnom za čitav dlan i za više od bikinija.
»Kako to da nisi obrijana?«
» Svaka roba ima svoju cijenu«- bila je ozbiljna .
Grudnjak i gaćice je stavila na klimu, ostalo je bacila iza sebe.
»Ako ideš doma, imamo stajanje kod moje kuće . Doručak, kava, putni nalog..« -rekao sam tektak
Tako sam radio svako radno jutro jer sam ustajao u četiri sata. I stali smo kod mene. Peć se tek razgorila, zid od kupatila ugrijan, tople vode kao u priči.
»Odi u kupatilo«- pružio sam joj veliki ručnik, »istuširaj se od tog mirisa ribe a ja ću pokušati naći nešto pristojno za obući.« I dok je ona pjevušila, ja sam našao jednu toplu, staru majicu koja je već dugo vremena bila na dijeti, isto takve bermude, čarape i poveći lovački prsluk iz one serije sa sto džepova .
Došla je u sobu s ručnikom oko sebe i opet bezbrižno oblačenje. Moja kava, koja mi je obično dobro došla, sada se ugnijezdila negdje iznad kurcišta i nije djelovala bezbrižno.
» Bilo bi pametno da taj striptiz malo ubrzaš, žuri nam se.«
Dobila je prirodnu boju, dobila je prirodno raspoloženje, i pomalo zajebani osmjeh.
»Je l' stvarno nemamo vremena?«
» Imamo. Ali, ako misliš na ovo«- pokazao sam na uredno složeni krevet, » onda ću ti reći da ta zadovoljstva ne volim raditi nabrzinu, ne volim poslije toga nikamo ići, i u ovom tvom slučaju bi mi to izgledalo kao naknada a ne kao dobro djelo. Trenutno mi bolje odgovara da je dobro djelo. Polazak!«
»Dobro, dobro«- mrmljala je, » samo sam vidjela da ti se sviđam iako nisam gledala.«
Ostavio sam je pred njenom kućom. Poljubila me u obraz i » vidim te često!« nestala.
Moja Zg-veza je bila na granici zamora materijala. Obostanog. Kad god sam je pitao da li da je pričekam poslije posla i kadgod je imala najobičniji izgovor od sat-dva, nisam je čekao. Tako se ubijala romatičnost, navika, ovisnost. Znala je da izgovor i čekanje znači moj odlazak , a ipak je sve češće imala još mali poslić… Nisam se htio boriti jer nisam joj bio drugi, deseti, ini …bili smo odrasli i dovoljno stari da više ne budemo ni broj.
Vrijeme je postajalo sve hladnije. Došla je zima, duge noći za razmišljanje i samoću. I stalno isti posao. Moju suputnicu sam znao povesti…Obično bi rekla : » Do prvog motela!«, a ostala bi u autu do zadnjeg motela. Ja sam šutio, a ona je lovila lokalne radio stanice već prema lokaciji auta i pjevala. Sasvim malo smo pričali. Lijepo je pjevala. Ljubavne pjesme, većinom, ili se meni činilo ( meni su sve pjesme ljubavne, čak i rodoljubne ).
I kad je osvanulo proljeće jedne subote, u toplom svibanjskom danu, pozvala me truba iz automobila na verandu. Stajala je na cesti kraj nekog velikog vozila i galamila:
» Jel primaš posjetu?«
» Jel može kava?«
»Odvest ćeš me nazad?«
Odgovarao sam klimanjem glave.
Ušetala je u kuću pored mene, ušla u sobu kao da sve zna i kad sam je znatiželjno pogledao, rekla je:
» Došla sam na dva cijela dana!«
» Jebemti, morao bih otići kupiti kruha.«
» Ne trebaš! Sve što nam treba je u mojoj vrećici samo se trebamo dogovoriti tko kuha.«
Tako je počela ova priča koju mislim ispričati.
Jednom.
Kad prestane kiša. I s mirisom bagrema.


***********

Kad procvatu bagremi


Kiša je prestala. Divan danas dan. Svibanj i bagremi. I prve trešnje. Prepoznajem susjede, prolaznike, poreznike…vidim ih.
Uzimam prste u prste i nastavljam priču o jabukama i bagremima:


»Kuhat ću ja . –rekoh, » a ti ćeš skinuti zavjese i od njih napraviti čiste zavjese. Pa ćeš se malo šetati po kući samo da te gledam, onda će ti biti vruće…pa hladno..pa ćeš biti žedna, pa neozbiljna, pa ćeš početi s pitanjima, pjesmom,smijehom."
» Mogu li obući nešto kuhinjsko, zavjesno, krevetno, neobavezno?«
» Osjećaj se kao doma, samo nemoj odmah početi s tim da nešto moraš obući.«
»Što fali tom mom presvlačenju? Ne sviđam ti se, ili misliš da je to dio mog posla?« -kao da je u glasu bilo malo tuge, optužbe, stvarnosti.
» Luduješ s okretanjem i tumačenjem. Svakog trenutka kad poželiš, odvest ću te doma. Istina s puno žaljenja… Ne mogu pričati s tobom ako stalno mislim da trebam tumača ili prevoditelja. Ako me bude nešto smetalo, ili ako te budem htio nešto neobičo pitati, ako pomisliš da je nešto nekakva aluzija, budi sigurna; ovdje se ništa neće skrivati. Svaka moja riječ znači baš ono što sam rekao.«
» Zašto se bojiš presvlačenja? Želiš održati distancu? Misliš da li sam zdrava, da li ti ovo treba?«
»Predlažem da ne psujemo po svaku cijenu, samo ću reći ovu i ukidamo psovanje na dva dana:
"Jebi se!«
Nasmješila se, pribrano i simpa. I kao da smo probili onu tanku koricu leda i zida, leda od neobičnih emocija i običnih želja, i zida koji je smanjivao vidljivost
Udomaćila se, udomaćila se u kupatilu, u domaćicu. Nije bilo do tada u mojoj sobi bolje domaćacice. U domaćicu u svibanjskoj odjeći. U domaćicu u svakom pogledu.
Uhvatio sam se njenih vrećica s hranom, a ona je uzela stolicu, stala na nju i otkvačivala prve kvačice. Nije mi se kuhalo dok oči, pogled, leti na ruke u zraku, na grudi koje se trude da ne smetaju, na noge koje lagano drhte na vrh prstiju.
» Čini mi se da bi bilo sigurnije da te pridržim dok skidaš bar ovu veliku zavjesu? Ručak može čekati«
» Je l? I kako bi me držao da budem sigurna? Daj me pridrži i onda me pusti«
» Ovako!«
Prišao sam , stao sa strane i lagano je pridržao jednom rukom za guzu a drugom malo ispod trbuščića. Kao provjereni bioenergetičar osjetio sam svaki drhtaj tijela ( a bilo ga je ) i njene energije.
» Znaš, nije ovo nikakav sigurnosni zahvat, to je samo znak podrške da se u nikom slučaju ne može dogoditi pad , ili gubitak ravnoteže. Imam te u rukama i ti to osjećaš. I polako, nemoj žuriti.. kvačicu po kvačicu… dio po dio«
U mojoj sobi se, inače, feng sui osjećao kao ugodni vjetrić kroz kiper prozor, ali se odjednom miris toga počeo mijenjati u miris parkova punih mladih parova, u miris skrivenih grmova, klupa i loža nedaleko studentskih domova, neka nježna nejebica novog susreta koja teži ka realizaciji.
»Osjećam se čudno, pomalo sretan, pomalo iznenađen, a pomalo i napaljen. Nemoj se puno obazirati na mene. Nisam siguran, ovaj dan , da li se poznam i da li bih trebao uključivati neke prekidače.«
» Samo se ti opusti i prepusti sve pjesmi i umjetnici.«- namignula je.
Tako je bilo prvi sat. Pa drugi…pa se mijenjalo, pa smo večerali, pa se i vrijeme pretvorilo u noć, pa se noć pretvorila u san i zoru, pa u nestvarno i sunčano jutro…
I bje dan drugi…
Ništa se nije događalo što netko ne bi razumio.
Možda su se međusobne emocije još više približile. Onako preblizu za nas dvoje. Suviše... i opasne.
Vratila je zavjese a moja pomoć je postala prijeko potrebna i ugodna. Izgleda i naporna , jer smo se zagledavali kao da bi se trebali odmoriti…
»Lijepo nam stoje ove tvoje zavjese!«
» Da,! Svečane, nedjeljnje, čiste, mirisne… hoćeš li ti još ikada skidati zavjese kod mene?«
» Ovisi o tebi, o sreći, o ljudima..ovisi…mislim da neću!« -rekla je za sebe. Tužna vrba.
Popodne, dok su mnogi otišli na nedjeljni uobičajeni odmor u svojim domovima, čuo sam:
» Mogao bi me odvesti sada nazad!«
» Mogao bih!«- glas mi je bio tih i bez zraka.
Na verandi se okrenula, nasmijala se nekim nepoznatim i dalekim osmjehom koji se nije obazirao na mene:
» Znaš, ovakav bi te doživljaj , inače, koštao 300 eura. Bez zavjesa i bez ručka.«
Uhvatio sam joj pogled.
Znao sam da bi, i znao sam zašto je to rekla.
Vratila se svome poslu. A ni mene život nije štedio.
Sretan završetak ?
Da!
( Moja odjeća koju je tada vratila još uvijek je u vrećici. I poslije jednog stoljeća… )

sjajno!

(to si ti, u ovakvim pričama...i zato te rado čitam)

Puno je toga odjednom za čitati. A ne može se skratiti i da u isto vrijeme nešto kažem. Ispričavam se onima koji više rade a manje pričaju i pišu....

Ništa nije toliko životno kao spontani događaji.
Volio bi da i ja znam tako pisati :)

kaj se ispričavaš? koga zanima, tko voli čitati više od vica, nebitan mu je broj rečenica, pogotovo ovako posloženih kako kaj ti radiš :)

Jutarnji komplimenti, Ugodni su, moram priznati.... Hvala Mei. Hvala Pero.

komplimenti tebi nisu potrebni jer znaš i sam da tvoje riječi prijanjaju uz nas koji čitamo :)
kaj, to je još jedan kompliment? ;)

Aha! ( a ovo je još jedan komentar, zlunetrebalo )

kažu - dvaput je dvaput
i još vele da od viška glava ne boli
:)

Ma vidi ti mede sta je on sve spreman napravit za dobit nove zavjese, e :-)

je, pridržat žesnku guzu jednom rukom, a drugom uspostaviti ravnotežu na prednjem dijelu tijela ;)

:-) lijepo, jednostavno lijepo

Mol,svi sretni, svi zadovoljni i svi pristojni...

Joj kako mi se sviđa ta tvoja prijateljica noći. A usput, kvadrat nad hipotenuzom je zbroju kvadrata nad obje katete. Ta to zna svako dijete.

Kad procvatu bagremi
kad bagremik zamiri
duša čežnjom procvili:
davno smo se rastali

Cvijeće ranog proljeća
kratku sreću obeća,
pa ne prođe još ni maj
a nestade sav taj raj

Ovo nebo nad nama
sjena je od zavjesa
sedam kata nebesa
u sred naših je prsa

Proljeće je u nama
kad se topi suzama
i pustinja procvjeta
nudeć sliku Dženneta

Dudh, ipak je to trokut. Mi smo htjeli biti dužina....trajanje a ostali smo dva pravca... bez površine, opsega , zbrajanja. Omeđeni s dvije točno definirane točke.

To smo htjeli...biti uokvireni u nešto.
Nije nam se dalo!

Ma, jeste! Svi bi mi htjeli biti konstanta. AL' ne umijemo da trajemo.

Da+ prezent zamijeni, po mogućnosti, uvijek infinitivom...hi...hi....

Hihihiih Medo, veliš. Nek bude u duhu našeg jezika.

Al' onako je u pjesmi.

I ja volim čitati Medo tvoje priče.

Sad vidim zašto trebaju zavjese.

Mogu valjati samo dva - tri dana. (Mogu da valjam samo dva tri dana)

Pas, mogla je i usisati tepih, ali kako bi se onda protegnula i kako bih je onda pridržavao?!

prekrasna priča...nečija :)

Dudh, da budem kvalifikovan....

Srceizlato, nije bit čija je priča, već kako su riječi složene kod onog tko ih je slagao. Nije prepisano, ako si na to mislila.

Medo, ta ja kad čujem slavuja kako pjeva (Bigliše) ne tražim od njega kvalifikacije.

e. a liknula sam negdje, na tudjem lapu, na slovenščini pride, i smanjila sve na 50%. sitno sitno sitnooooooooo... a dugačkooooooo :D al morala sam.

ej, Medo. pitam se, onako s boka... jel logika i kontinuitet bilo čega, zapravo, mina u temeljima, svakom pojedinačnom segmentu?

mrak mi je prva priča.
druga mi razvodnila ugodjaj.
prva je skroz 'unutra' i autentična. možda zbog distance :)
druga ima blistavost tek u momentima. možda zbog ispričane intime. a ma. jab napsovala vakog komentatora. al i mam aibi. morala sam turpijati tudje nokte i rezati tudju kosu. aaaa.

Znaš što je žalosno kod tih slavuja? Oni kojima najviše treba njihova pjesma, postaju sve više zaista gluhi ( zadnja dijgnoza za mene glasi : s obzirom na vaše godine, sluh je dobar....! Kao da imam tristo godina. A doktorica je 10-tak godina mlađa i ne zna što je čeka s obzirom na njene godine- možda iskrice?! )

ne Medo, nisam mislila na prepisivanje...
nego na to da nije važno da li je priča stvarna ili imaginarna...
važno je kako su riječi složene, imaš pravo :)

Mmka, i meni je druga priča sve nekako ublažila...razlila ... Trebao sam samo napisati, poslije bagrema, da bi u normalnim okolnostima cijena bila cca ...tolika...i amen!

Pomalo sam ponavljao da se ne zaboravi. Samo zato!

I drago mi je da ipak pričamo o priči...što je je!

da znam pisati, jab finila iza, jebemti, moram otići kupiti kruha. cifre su... nako... drastično i patetično zaokruženje.

Cifre su zbog toga da se ubije nada, jeboga ti!

valorizacija beznadja :D

adaaaj. onda je tekst ko pisan za američane. sad je on izvukao gan jerbo je u prvoj sceni ona koka iz bivšg nečega

Mmmka, teško je odustati od istine za volju dramatike i za umjetnički dojam. A tak i tak sve ostane na par ljudi koji pročitaju... Bar sam sačuvao zavjese.

U svibnju su i svi cvjetovi prelijepi, i jezera, i rijeke, i oblaci, i munje, i gromovi...i tuča....A šteta? Štetu ćemo zbrajati kasnije.

jesss...odlično...:-))
znaš Medo nadala sam se sretnom kraju....onako, da ste se zaljubili i još uvijek ste zajedno...:-)

Draga NY, onda to ne bi bilo podijeljeno s weblogom, onda bi to bilo nešto toliko dragocijeno, ljuborno sačuvano u srcu, sačuvano za nas i našu intimu. Kužiš li ti mene? Ovaj blog, satkan od anđela, ali i od podzemlja uništava uspomene...

http://www.youtube.com/watch?v=phcbhHAkHEo