Sve i ništa

Pišem, onima koji razumiju ono nejasno u pastelnim bojama noći.
Sve riječi raštrkane, do sada su samo dijelovi kostura,
U neredu posložene uspomene na neka prošla postojanja,
Gdje kroz maglu se naziru obrisi doma,
Gdje nekad noć zaustavi mirise iskonskog djetinjstva.
Oteto sam i i ostavljeno, u nekim nepoznatim svijetovima, dijete,
Zaborav me tjera da preživim, a ono malo uspomena da ne zaboravim,
Tko sam, što sam, i kako je jednom bilo divno biti slobodan,
Biti zemlja, voda, zrak, vatra, duh, svijest i nesvijest, sve skupa
I svako posebno, dok lebdim, gorim, divljam valovima,
Vrijeme tada mi nemoćno gleda u leđa…

Pišem ponekad i o prokletstvu ovog postojanja,
O noćima bez sna i neprijateljski nastrojenom svjetlu dana.
Kristalnim očima tisuća ljudi, bolesnih od sumnje,
koji ortogonalnim kompromisom režu na komadiće ulice zagušene prosutim snovima.
Opijajućim zvucima toplih pogleda vabe me u zamke sredine,
Obećavajući bezbrižnost u neznanju i snagu dobijenu iz predrasuda.
Sve što trebam dati, pokazati, je malo straha, budem li dobar,
Zauzvrat dobijem falusoidni osmijeh lažnog kraja ili miris demo verzije raja.
Riječi koje izlaze su, za umorom razapete duše, duše koje ne sanjaju, koje su odustale.
Za sve one čije želje se u bol pretvaraju prije nego što topli prsti sna na zatvorenim kapcima
Zakuckaju drevnim ritmom samozadovoljstva, obrubljenih prijetećim oštricama mekanih snova.

Znaš, pisat ću jednom nemirnim dlanovima na tvom usnulom tijelu, o svom početku,
Onom prvom gdje sam nastao iz ničega, gdje gradim divljenje svijetu bez snova i
Udišem stidljivim srebrom posut tamnoplavi zrak.
Djetinjom radoznašću promatram igru svilenih krila mnoštva leptira.
Tihim zvukovima ispunjavaju smirajem guste niti tišine.
Pisat ću o fino pošljunčanim stazama, koje pozivaju na duge šetnje,
Oslobođeni križa prevarenih anđela, lica izrezbarenih krvavim suzama.
Pisat ću o spojenim dlanovima, isprepletenim prstima,
O tome kako su riječi suvišne, nepotrebne, besmislene.
Udišem usnama zlato tvojih snova skritih među pramenovima.
Na licu ti sjaji osmijeh najsjajnije zvijezde mog izgubljenog doma.

Kraljevstva obećanih vrtova.

laku noć.
sviđa mi se.

Zapravo, razmišljam o tome koliko bi ovaj svijet bio ljepše mjesto da poimanje istog, percepcija, nije utilitarna.
Iznenadili bi se koliko su stvari jednostavne, koliko je zapravo onaj neki ''viši poredak' ( sintagma kojom obično tetošimo svoje neznanje koje u tom slučaju dođe isto što i nehtijenje ) poprilično jednostavno složen. Trebali bi prestati podređivati poglede na svijet, ono što je u njemu, i ono što je u nama, evolucijski, i početi gledati ono što je oko nas onako kako jest..ako bih dao primjer za to, neka bude ovaj - problemi kao problemi ne postoje. Postoje samo ljudi koji rade probleme, a koji nisu ništa drugo nego nusprodukt ega, opravdavajući to poda egidom samozaštite.

Sviće...vrijeme je za par sati sna.
Laku noć odlazećima, dobro jutro dolazećima.

Laki dan ti Zlatkice.

drago mi je da nisi i ti odustao od blog pisanja.... :)

pa ti imas kraljevnu? .)))
lijepo :)