Gotovo.

...

Bili smo sve ono sta smo zeljeli biti.

Tog ljeta sam posljednji puta otisao na Zrce, sjecas se?
Jedan vikend.
Ja i ekipa...
5 slobodnih budala naoruzanih zeljom za zabavom i hrpom alkohola.

Sjecas li se i mog zadnjeg extacy-a kojeg sam izbrijao sjedeci na plazi i tipkajuci s tobom do dugo u noc...dok je on spavao a moji lovili komade po Papay-i i Calyps-u?
Nikad ti nisam rekao da su mi se smijali slijedeceg dana...sprdali jer sam ''krivo zabrijao''...a ja sam samo zelio pokazati ti kako mogu odrzati obecanje da te necu prevariti...

Prevariti...

Zenu za koju sam u medjuvremenu saznao da je udana...
Kako ljubavi?
Pomocu onog drugog broja s kojeg si mi poslala mms-ove...onog koji je glasio na Sandru *****, vlasnicu obrta ********...prezimena toliko jedinstvenog da je samo jedan telefonski broj u cijelom Osijeku glasio na njega...naravno pod muskim imenom...
Zenu koja je svake noci lijegala kraj svojeg ''zakonitog''...

Ali...sutili smo oboje...zarobljeni u tom svijetu maste...bijegu od stvarnosti...
Pricali i tipkali van granica svega normalnog...
Sjecam se i pogleda T-Mobile-ovog prodajnog agenta kada mi je dosao u firmu da ukljucim neku ''jacu'' opciju za poruke...pogleda nevjerice na cifru od 3-4500 poruka mjesecno...i njegovog odmahivanja glavom uz recenicu ''ne, takvu opciju nazalost nemamo''...

Polako si postajala sve veci dio mojeg zivota...toliko da bi se svaka i najmanja devijacija u nasem dnevnom ritmu odrazila na moje raspolozenje...
Da...razvila se neka cudna ovisnost.

Pricala si mi dosta o svojoj proslosti...priznavala stvari koje ni najbolje prijateljice nisu znale...
Tako i avanture prije mene...

Neznam zasto no boljele su me.
Ozbiljno.

I onaj one night stand u Zatonu na igrama a i Zagrepcan koji te nakon tri godine samo tako ostavio prestavsi se javljati...
Opravdavala si i njega i sebe s recenicama kako ste oboje bili zauzeti...ili kako to nije bila ljubav...

Zaplakala si kad sam ti predlozio da i ja i ti malo usporimo te se probamo ne cuti nekoliko dana...

Te suze su me slomile.
Zbog tih suza sam si dopustio da te zavolim do kraja.

Ali...cak ni sada dok ovo pisem ja neznam jesi li ti mene ikada voljela ili ti je samo trebala paznja...rame na koje ces se nasloniti dok je majci bilo sve gore i gore a tvoje nesanice zbog brige sve cesce...

Grizle su me one slike najboljeg prijatelja koje sam poslao kao svoje.
Izjedale...
Do mjere da su se pojavile i moje nesanice.
Postajao sam sve nervozniji...umirivala si me misleci da je sve samo zbog roditelja...i njihovih odvjetnika koji su unistavali sve lijepo, svaku uspomenu koja me vezala uz rijeci ''mama'' i ''tata''...

Koliko je snage tada bilo u tebi moja ljubavi...tek sada to shvacam...snage i strpljenja koji su obuzdavali moja divljanja...tuge...

Koliko sam izdrzao?
Ti bolje pamtis...
Mjesec dana je li tako?
Vec smo bili debelo u razgovorima sjecam se...i telefonskim mazenjima...kradjama slobodnih trenutaka za sex preko zice :-)

I tada je dosao onaj prvi teski dan za oboje...

Ja se ne dopisujem više nikada, ni s kim unedogled...
ne želim saznati takoreći ništa o njemu, dok ga ne vidim...
šta mi vrijedi da mu saznam ime tetke i rođaka u trećem koljenu i kad ga ugledam, dovoljan mi je jedan pogled da skužim - ništa od toga...
dakle, svi razgovori u ludo i u prazno,truć, truć, blah, blah...ali, trebalo mi je dugo vremena da to skužim...
sada se dopisujem naširoko i nadugačko samo s onim, koga poznajem in person, e, tada sve može i maženja i ....sve, ali na neviđeno...ništa