Gotovo.

Nije te dugo bilo tog jutra...
Neuobicajeno dugo...
Mislio sam da te opet migrena dohvatila usred noci...kako je cesto znalo biti prije nego bi ''dobila''...

I onda je dosla.
Kratka poruka s jednom recenicom.

''Mislim da se zaljubljujem''

Svijet mi se stresao iz temelja.
Osjecaji su navrli...pomijesani u jedno klupko neprepoznatljivosti...od srece sto je jedna ''velika'', odrasla zena starija 8 godina od mene nasla ljepotu u zvijeri kakvom sam se uvijek nastojao prikazati...pa sve do tuge jer sam znao kako sam te obmanuo...fizicki...

Tisuce pitanja sta uciniti su mi tog dana prolazile glavom...
Sakrio sam se iza sutnje koju sam opravdao zauzetoscu poslom...iako nikada kao tog dana vise gresaka u zivotu nisam napravio...

I znao sam da moramo oboje pregristi ''govno''...

Rekla si da ces poslijepodne otici kod Dubravke zaliti cvijece te cemo tako imati malo vise vremena nasamo...

Drhtao sam kad sam dobio poruku ''nazovi''.

Osjetila si odmah u mojem glasu kako nesto nije dobro.
Dok sam skupljao hrabrost da ti kazem pokusavala si pogoditi o cemu se radi...znatizeljna i nestrpljiva kao uvijek...

Zapoceo sam...onim svojim jednolicnim tonom koji ti je uvijek govorio da me nesmijes tada prekidati...

Sve...od sebe...pa do istine koju sam saznao o tebi...

Sutila si dugo nakon toga.

I samo kratko prozborila ''ovo mi je valjda lekcija da se okrenem svojem braku''.

Pogodila si me time vise nego ijednom uvredom na koju si imala pravo u tim trenutcima.

Zavrsitao sam u sebi - ''ne, nije istina, ja te volim iako nisam ni velik, ni crn ni plavook''...ali te rijeci nikada nisu sisle s mojih usana...

Otisao sam se voziti te noci...sam...u nepoznato...dok si ti slala poruke ''kako si'', ''molim te javi mi se'' i ''brinem''...

Tek pred zoru sam se odlucio okrenuti i vratiti doma...

Bolila me moja ljubav prema tebi.

Jako.

Nista vise nije bilo isto slijedeceg dana.
Pitala si me i tko sam ja uistinu...na sta nisam imao snage odgovoriti ti...bojeci se da neces moci uistinu nastaviti samnom iako si ti bila prva koja je rekla ''bitno je ocima nevidljivo''...

Tjesio sam te danima poslije toga...ponavljao ti da te uistinu volim...i da se sramim vise nego ikada u svojih 30 i nesto godina...zaboravljajuci i ne zeleci ti predbacivati sto je ''u dugoj vezi'' bilo ustvari ''u braku''...

Rekla si da cemo ostati prijatelji unatoc svemu...prihvatio sam to. Drugog izbora nisam imao ako sam zelio zadrzati tvoju blizinu.

Sakrio sam i svoju ljubav prema tebi...iako mi se ponekad znalo potkrasti koje ''volim te'' ili ''njezan poljubac za lake snove''...

Ponekad bi ti poslao i neki poklon...podlo kupujuci opet tvoju paznju...uvlaceci ti se pod kozu...dok mi se nisi vratila i opet pocela onako kao u pocecima pricati o svemu sta te tistilo...

Poceo sam opet izlaziti tada...svaki vikend...opijajuci svoju tugu alkoholom...ali pisuci ti poruke svake te noci...opisujuci sta radim i gdje...
Ali nikada ne prelazeci granicu ni s jednom od tih cura koje su dolazile i prolazile...

Postujuci obecanje koje sam ti dao.
Obecanje ne da ti necu reci ako budem spavao s ijednom kako si me molila...vec da uopce necu imati nista s ijednom dok si ti kraj mene...

Smijali su mi se frendovi...ozbiljno...

''Budalo! Kraj tebe zgodna cura od krvi i mesa a ti usred Hemingway-a saljes poruke udanoj zeni koja spava kraj svojega muza??!
Kretenu!''

Nisu razumjeli.
Mozda ni danas ne razumiju.
Ali zbilja nisam htio izgubiti osobu s kojom sam mogao podjeliti najskrivenije bolove i frustracije kroz koje sam prolazio doma...
Niti sam htio povrijediti onu koja je tada polako gubila svoj najveci oslonac - majku.

Bili smo dva invalida skrivena iza dobre fasade...
I polako zapocinjali taj dvostruki zivot...

e jebi ga
jebem mu život