Gotovo.

S vremenom sam (ni sam to ne primjetivsi) polako ostao bez ekipe...
Pravdao sam i njih i sebe s recenicama ''odrasli smo, udaljili se...'' ali ustvari to nije bila prava istina...
Ja sam otisao...
Otplovio u svoj svijet građen samo oko tebe...a oni...oni jednostavno nisu vise mogli zatvarati oci na svaki moj odlazak od stola kada bi na mobitelu osvanulo tvoje ime ili opravdanja ''nemogu sada, ocekujem njen poziv''...
Tesko im je bilo razumjeti da sam se morao javiti...ili cekati...jer nisi bila slobodna kao ja...i ti su trenutci bili rijetki i ukradeni...

Poceo sam i poprilicno piti tada znas?
Skrivao sam to dosta vjesto...dok i sama ne bi skuzila ujutro po zbrljavljenim porukama...ali samo bi im se smijala...ne shvacajuci sta se uistinu zbiva samnom...
Vino je tjeralo nesanicu...i ubrzo su butelja i pol postale ''normalno''...
Smirivale su me prije lijeganja u krevet dok bi na google-u pregledavao slike Osijeka i trazio tvoju zgradu...park kojim seces...proucavao kartu grada...samo kako bi dok razgovaramo u mislima mogao projicirati kuda se kreces ili sta tvoje oci gledaju...

Zelio sam ti biti blizu...

I znas...moram ti jos nesto priznati...

Nismo se prvi put susreli u Zatonu.

Ne.

Vidio sam ja tebe i prije.

Dosta prije.

Nekoliko tjedana nakon onog prvog prijelomnog trenutka.

Sjedio sam navecer s J u Skalinadi...i opet je tlacio s pricama o tebi, svojim snovima, sumnjama...kao mnogo puta prije...sve dok u jednom trenutku nije pukla i rekla ''budalo, pa ti ni neznas je li ta zena stvarna...sta imas od nje? Sliku i glas? A sta ako je to samo stara oronula baba koja zahebava ljude okolo jer joj je dosadno?''

Šok.

Nevjerica.

Sta ako?
Zar uzalud ludujem?

Moram te vidjeti.

Moram znati.

Sjeo sam u auto iako su vec dvije boce vina bile u nama...i sa samo milju kuna krenuo u nepoznato...prema Osijeku...na drugi kraj Hrvatske...

Duga je to voznja bila.
Negdje pred zoru sam stigao pred tablu s imenom tvojeg grada...
Osjecaje koji su tada divljali u meni je tesko opisati...
No ponajvise veliki strah...

Od nepoznatog.

Zgradu sam pronasao bez problema.
Kao da sam oduvijek dolazio tamo...

Parkirao ispod onih topola i samo se umirio.

Gledao jutro kako se budi.
Slusao nove zvukove.
Upijao mirise.

I cekao.

Muki sam prvu prepoznao.
Bila je ista kakvom si je opisala.

No vodio ju je neki muskarac.

Kratkom vjecnoscu cu opisati onaj vremenski period dok se mozak borio s istinom da je to ON.
Da, bio je to ON.

Proucavao sam ga.
Pazljivo promatrao svaki detalj na njemu...
Nacin na koji hoda.
Odjecu koju nosi.
Frizuru.

Jer bio je nista drugo nego rival.
Neprijatelj.
A da ni sam toga nije bio svjestan.

Kratko mi je uhvatio pogled.
Mislim da ga je vise zainteresirala rijecka tablica.
I samo je produzio dalje...
Vratio psa u zgradu i opet se spustio dolje u auto...te otisao na posao...

Kao uvijek poslala si mi odmah poruku s pitanjem jesam li budan...

Odgovorio sam potvrdno no ujedno slagavsi kako mi nije dobro te nisam ni otisao u radionu...ostao sam doma i jos malo cu odspavati...

Uzvratila si poljupcem...i rekla da se javim kada se probudim...

Preostalo je nista drugo nego opet cekati...

Sjecam se umora koji me obuzeo...umor u kombinaciji s mamurlukom...
Minute su prolazile kao sati...
A ja sam samo cekao...
Nespreman priznati ti tko sam i gdje sam...kukavicki skriven u veo tajni pred tvojom zgradom...

I tada...negdje oko 11 upalilo se svjetlo u tvojem portunu...

Znao sam da sigurno ti silazis dolje...

Kako?

Samo osoba koja losije vidi bi palila svjetlo usred bijelog dana...

Sjena koja polako silazi se ocrtavala kroz katove...

Hvala na komplimentima...no pricekaj s njima...barem do pred kraj...jer mozda se sve u tebi stvoreno promjeni...
I oprosti...ali pisem kada osjetim...
I ovo danas je nekako...hmmm...polu - na silu...

..osjeti se..da je napisano onako..skoro bezvoljno..

Zelim se ''dresirati'' da bar jedan dnevno bude...dovesti se u neku fazu prisilnog ispiranja misli...zato je ovaj danasnji tu. Nista drugo...

znam da si uvrjedljiv tip,po tome sto mi na napisano pismo u inbox nikad nisi ogdovorio,a bilo je nesto u stilu da se ne ljutis ako nisi jako zgodan (bila je neka šega i svađa oko tebe i neke žene,i ljubav neka neispunjena)... i neko nazovi tješenje sa moje stranepotpuno bezazleno,oprosti što ću biti sirova a,li ti si izgubio nit u svom pisanju i ono više ne sliči na ništa,probaj se opet malo sabrati,što ja znam,posložiti,jer ti znaš pisati kad hoćeš,ovo je samo neko trkakeljanje i bla truć...pozzz

Inace odgovaram na sve poruke. Evo uistinu...
Tako da bih se usudio tvrditi kako je nikada nisam ni dobio...sorry ako si se nasla uvrijedjenom.

..ne bih rekla da je nečije pisanje trkeljanje..uvijek postoji razlog zašto je ta misao pisca prenešena na papir..a da li je to nama ostalima dobro ili ne..to je već naš problem..

..sunčeko..ne želim kod nikoga izazivati bilo kakve emocije a pogotovo ljutnju..

A ti se to neces truditi veceras je li tako?
Jer ovi ostali koji su bili na ignore-u jos nisu ni skuzili da sam pobrisao cijelu listu...

Hm...
Sad cu te malo razocarati...
Iz Osijeka se nisam vratio kao drugi ''ljud'' vec kao netko tko nije nista obavio.
U zabludi si.
Jos uvijek sam klupko jako intenzivnih emocija. ''Od'' pa sve ''do''...
Samo ih glodjem u sebi.
I promatram ostale.
Ispricavat? Nemam namjere.
A ni virtualna ''dobra jutra'' mi ne znace nista.
Ljubav, paznju i njeznost trazim od zivih ljudi. Zagrljaje. Rijeci utjehe. Osmijeh.
Ovdje se samo ''cistim''.
Od onoga sta njima nemogu naglas izreci.
Pisem kao sto sam s njom nekada razgovarao...skriven iza prividne anonimnosti.

Je...uvaljao se u ono mekano od topola...paperje stavec...
Zavolio sam i Dravu i Kopacki rit...
Ali kada finim sve ovo mislim da me taj grad vise nikada nece vidjeti.
Nikada.

Nezna...uistinu...
Ali...zbog nje je malo nedostajalo da preselim gore...vec sam i sljaku imao...i u zadnji tren je sve otkazano...
Sada? Nakon svega sta je bilo a ti niti itko drugi zna?
Ej...
Ma nema sile.
Ovo je moj grad.
Ovdje zive moji prijatelji koji ce uvijek biti i bili su blizu kad je trebalo.
Nikada.
Radi nijedne i nicega.
Svoj svijet i svoj zivot cu podredjivati sebi i svojoj sreci.
A ne kao do sada...
No da ne duljim...citat ces...u nekom od slijedecih blogova...o cemu govorim...

Butelja i pol?
Prosječna ima sedam i pol deci pomnožimo pola od toga dobijemo malo više od litre vina.
Litru sprašim dok kuham ručak.
Ali mora da je butelja i pol ( kako ovo otmjeno i patnički zvuči ) vjerovatno izgradila stav ti da ženama kad pretjeraju možeš 'šamarom začepiti labrnju'.
Ne piši ništa, najbolje ti je, dok ne prijeđeš prosječno na bocu viskija ( od litre ). U jednoj noći...pa da vidiš onda kako su poruke zbrčkane.

Zaboravio si i napomenuti da dizes 150 kila na bench-u?
Cuj...interpretiraj moje tekstove kako ti je volja...trazi i ''otmjenost'' i ''patnistvo'' ako zelis...replicirati na to cu sasvim jednostavno - samodopadnost ti se odrazava vec u nadimku...tako da me uopce ne uzbudjujes.
A litru viskija rado cu preskociti kao neki ''cilj''...jer kada imas 50 kila vec nakon dvije pive si veseo...tako da su botelja i pol po vlastitom misljenju zabrinjavajuca kolicina.
Znas onu narodnu - ''rđavom kurcu svaka dlaka smeta'' ?
Jesam ti sve rekao s tim?
Hvala.