Umorni Bukovsky

Moj »Abraham« je bio petkom.
50 godina.
Prosječni vijek alkića na ulazu u 21 stoljeće. Odlučio sam to proslaviti. Imao sam u ponuđenu pomoć od rođaka, prijatelja, seoskih tamburaša..
Ništa posebno:
Jedna pečenica i desetak kg roštilja . Malo raznih salata u kolovozu nije nikakav problem a ni trošak. Pečenicu bih ispekao u pekari a roštilj bi pekao bratić…onako, kao kolače…dok čekamo pečenje.
Tiha tamburica bez pojačala.
Društvo od tridesetak osoba. Malo više s djecom.
Moje Dvorište.
Ženska rodbina mi je obećala poslugu a ujak mi je rekao da neće biti problema s pićem. Otvorit će dućan ako nešto usfali.
I kako se taj dan približavao, tako je u zraku i okolici sve više zujalo o mogućem sukobu jednog tamburaša i jednog dobrog prijatelja zbog nekakvih ljubavnih ogovaranja koje nitko nije mogao provjeriti.
I prijatelj me upitao tjedan dana prije hoće li svirati i taj i taj.
»Baš fino. To sam čekao!«- prijeteće je zvučalo na moju potvrdnu rječicu
Ne bi to bio Abraham da se nije skupilo i nešto iskustva u tim mojim godinama.
Posjetama i pozivima, predkarcinomaškim promuklim glasom sam sve obavijestio da se Abraham odgađa za Abraham + 1. Osjećam sam nekakav ludi pritisak, nešto ružno i bez radosti.
Pet godina kasnije su se prijatelj i tamburaš sreli na nekoj drugoj fešti. Alkohol, stara mržnja, oružje i jedan je otišao zauvijek, a jedan je i danas teški invalid.
Od mene su dobili 5 godina života. Ili 5 godina pakla. Nije važno, jer sam i ja dobio svoj križ, ali bez njih….


Prošle jeseni sam krenuo iz susjedne Slovenije na kontrolu i po lijekove u Zagreb. Oko Krškog sam osjetio nešto kao bezvoljnost, nekakvu apatiju, odbojnost prema vožnji, ali i prema vozačima.
Stao sam na prvom parkirnom mjestu, ugasio auto i čekao da se javi prst, poruka, simbol.
Ništa.
Buljio sam u kontrolnu ploču. Nakon 15 minuta sam upalio auto, polukružno okrenuo i vratio se doma.
» Zašto smo se vratili? »- pitala je supruga.
» Nemam pojma. Vjerojatno nikad nećemo ni saznati. »- odgovorio sam mirno, ali mi se raspoloženje popravilo. Zbog zračenja sam postao osjetljiv i svaki prolazak kroz Krško izaziva kod mene različite reakcije. Nikad nisu bile tako drastične. Osjetim Krško i mislio sam da je to to.
Ipak sam morao po terapiju u našu ljekarnu.
I dva dana kasnije, u Zaprešiću na izlazu iz apoteke, učini mi se jedan čovjek poznatim. Da, bio je to bivši kolega s posla. Mršav, žut, slab. Nismo se vidjeli dugo vremena, ali nije u tom bio problem.
» Nisam čuo da si operirao grlo , nisam 15 godina ništa čuo o tebi.« rekao je tiho.
» Ma, već sam postao stari karcinomaš i ponekad zaboravim da me ljudi ne čuju.«
» Ja te dobro čujem, ali znaš da smo se mi i inače dobro razumjeli i očima.«
Bili smo ljubitelji istih sportova. On je bio bolji u borilačkim vještinama. A ja sam mu vraćao u nogometu.
» Vidim da si me jedva prepoznao. Naime i ja imam rak. Rak debelog crijeva.«
» To ti je sitnica. Par mjeseci kateter, malo kemoterapije i kao novi si«- nasmijao sam se, » i nećeš izgubiti glas.«
Nasmijao se i on:
» Odbio sam operaciju i pokušavam se izlječiti alternativom i svim onim ezoterijskim znanjem koje imam. Koje i ti znaš »
»Odjebi, Veki, s glupostima i što prije piči na operaciju. Nemoj me ljutiti. Nisi mali.«
Gledao me sa čuđenjem i nevjerovanjem.
I otišao je na operaciju.
Nazvala je njegova supruga , ovog proljeća, da je završio i s drugom turom kemoterapije, da je dobro, da su terapije i prognoze super i da će mu vjerojatno izvaditi i kateter. I da je dobio desetak kilograma.

Eto, zašto sam odusatao i vratio se onaj prvi put. Morao sam se sresti s Vekijem.


Kao prognanik sam trebao sobu. Rekli su mi da naša službenica izdaje sobu, ali ženskoj osobi. Otišao sam pogledati . Soba i uvjeti su bili super. I gazdarica.
Nazvala je muža u Njemačku i pitala ga je l' može Medi iznajmiti. Poznavali smo se. Pristao je.
Nisam vidio u čemu se sastoji moj otpor prema takvom rješenju, ali nikako preseliti na tu novu adresu. I soba je iznajmljena. Muškoj starijoj osobi. Po preporuci.
U ljeto druge godine ta starija osoba je dobila gadne lomove od nepoznatog počinitelja, a čujem da i službenica često dolazi na posao sa šljivama jer je pala zbog niskog tlaka, pukla grana dok je brala jabuke, vjetar otvorio naglo vrata na šupi. Uglavnom, one dane kad je muž na GO, kad nije na Zapadu, ona nespretno nešto napravi I tako to traje već dugo.
Ja se vratio doma, u svoje selo. Kao pobjednik. Pirova pobjeda…
Svi su vojnici Pirovi pobjednici…



Imam još mnogo toga.
Znam da svi imamo.
Toliko toga da ponekad ni ne primjetimo… odmah. Sitnice.

Nešto za nešto,...
(po)nekad i nešto za ništa....a bome i ništa za nešto.

Život !

Dobro ti jutro, M !

Jutro! Sjećam se, jedanput sam išla doma autom iz Verone, i negdje prije Venecije me uhvatio nemir. Nisam više mogla voziti. Skrenula sam na prvu benzinsku da dođem k sebi. Jer sam osjetila da jednostavno trebam prekinuti vožnju. I odstajala sam oko pola sata, onima sa mnom sam rekla da mi nije dobro. Što je bilo i točno.

Ne znam što sam time dobila, ali sam danas tu gdje jesam. I takve znakove poslušam jer mi iskustvo govori da tako treba.

I ako mi se dogodi da zapnem u prometu, ili me nešto spriječi da učinim nešto, poštivam to. Na kraju ispadne super.

IN, vjerujem da je i blog prst sudbine... Skoro dvije godine sam bio potpuno neaktivan, a nešto mi nije dalo da se brišem. Danas znam i zašto!

znaš slušati unutarnji glas...
trebali bi to češće činiti...

Coco, vrlo često dobijemo i tumačenje naših predosjećaja ali ne obraćamo na to pozornost. Napisao sam da su sitnice. Da, i zato prolaze neprimjećenje. Primijetili bi da se avion sruši, ali da je netko udario jelena na cesti i pri tom ostao invalid, to nekako teško povežemo sa sobom. Bar ja.

Srce, volio sam se kupati na brzim rijekama, a često sam išao na kupanje i nisam se kupao. Nikad nisam otkrio zašto.
I na moru sam jedno jako jugo ostao na obali i tek su mi kasnije domaćini rekli da bih imao grdih nevolja izaći iz mora...
Sviđa mi se kad poslušam taj glas a da ni ne obratim pozornost tomu....

Koji put tek nakon dugog vremena izađe odgovor. Ja sam eto još uvijek na blogu, ali ne znam zašto. No, nešto me drži. Kad me pusti, otići ću. Iako me drži još samo jako tankom niti. Koja samo što ne pukne.

E Medo moj,....iskrica je meni neka vrst skloništa,...a sve se bojim da će uskoro postat i stanište.
..i kaj sad s tim ?...slutim to (bojim se),...ne poduzimam ništa,...kaj se uopće može poduzet, sem
biti il ne bit (tu).

sigurna sam da svako zašto ima i svoje zato....
pa makar ne znali uvijek odgovor....
ili ga ponekad ne želimo čuti...
ali svaki put kad mi se dogodi tako nešto ostanem istovremena ushićena i zapanjena...

S jednog sam posla morala otići jer su mi smjestili. Na odlasku su mi poklonili zlatnu ogrlicu. Ja sam im svima zahvalila na ogrlici, a zahvalila sam se i onima zbog kojih sam morala odlučiti da odem. I otišla sam na daleko bolje. Mogla sam se i inatiti, ne želim misliti što bi bilo sa mnom. Nakon mojeg odlaska stvari su se kod njih ludo posložile, oni koji su mi smjestili završili su na disciplinskoj drugog stupnja, i morali otići.

Negdje sam pročitao da se Božji prst vidi u jeziku znakovlja prirode. Baš sada gledam i slušam misu na tv i mislim si , gledajući onu djevojku što govori znacima; da li mi nešto želi reći, da li ćete mi vi nešto reći ? Kakva je to slučajnost?
Ovaj zapis i ova misa koju ne gledam baš često....
A da posjetim logopeda?

Svakih 6/8 godina mi se u životu događale dosta velike promijene. I kad sam pomislio da ću u miru odraditi tih par godina do mirovine, posjetila me je bolest. Oooo...kakva promijena! Najveća do tada. I onda se takav još i oženim...

Treba poštivati i čitati poruke bez obzira na glasnika.

Da, slažem se....

Cijelu prošlu godinu me više stvari navodilo u jednom smjeru. Kao da su se svi urotili da ja to nešto napravim. A ja to nisam nikako mogla, čim bi mi se to približilo, meni bi na ramenima iskočile bodlje, i neugodan osjećaj u leđima. I nisam mogla, i nisam. Neki su se ljudi i udaljili od mene zbog toga. Ali - nisam mogla. Je li to bila samo provjera, ili što? Neobično je bilo da me toliko toga vodi u tom jednom smjeru.

Da, vjerojatno je bila provjera. Prošla mi je godina bila godina provjere :)

nekad se trebamo boriti, a nekad prepustiti...
zato valja slušati i gledati znakove da bi prepoznali koje od toga nam je činiti...

Coco i Srce, moje mi iskustvo šapuće da se najprije potrudimo prepoznati glasnika, poštara, ono " poštujte naše znakove ".
Kad budemo s tim gradivom baratali kao sa slovima...bit će nam sve puno lakše, i jednostavnije, i manje čudno.

hvala Medo, imaš pravo...

Kako bih se osjećao da mi na ulici pristupi nepoznati čovjek i kaže: " Ja sam Isus ! Imaš li mi nešto za reći?" To sam doživio u pravoslavnoj crkvi na Duhove u Zagrebu. Odnekud se , u praznoj crkvi, pojavila žena s vijencem u ruci, poklonila mi vijenac i rekla mi da odem u manastir Lepavina. I rekla je da to od Novske nije predaleko...Kad sam izlazio, okrenuo sam se...Nje nije bilo, ali je opalio Grički top.

Nisam otišao. Mislim da imam vremena.
Imam li?

Kako bih se osjećao da mi na ulici pristupi nepoznati čovjek i kaže: " Ja sam Isus ! Imaš li mi nešto za reći?" To sam doživio u pravoslavnoj crkvi na Duhove u Zagrebu. Odnekud se , u praznoj crkvi, pojavila žena s vijencem u ruci, poklonila mi vijenac i rekla mi da odem u manastir Lepavina. I rekla je da to od Novske nije predaleko...Kad sam izlazio, okrenuo sam se...Nje nije bilo, ali je opalio Grički top.

Autor: MedoDebeli | 02.06.2013. u 11:46 | opcije


Računa li se ovo ?
Jednom oko 2 ujutro išao kući iz "Gunsa", sretnem nekog pijanca cca 55-60god ... jedva hoda i reče mi: I ti si samo čovjek !
I ode, teturajući ...