Gotovo.

Opet je prvo Muki izasla van...povukavsi vodilicu dok si ti gledala u sanducic ima li poste...
Vrata su se vec pocela zatvarati...
I onda sam prvi puta ugledao tebe...
Prvo ruku koja ih je pridrzala a zatim i cijelu figuru kada si izasla na svjetlo...

Neznam koliko dugo nisam disao.

Sekunda je trajala...i trajala...

Lica skrivenog iza bujne kovrcave kose krenula si...ni sama ne sluteci da te netko promatra...

Gdje?

U setnju kao mnogo puta tada...

Prosla si ispred auta...ovlas ga pogledala ni ne primjetivsi da netko sjedi u njemu...

Mimoisla se s susjedima kurtoazno razmjenivsi par recenica...

I nestala iz vidokruga.

Da. Nisam imao snage ni izaci van...

Tijelo se nemocno treslo dok je u usima pulsiralo...a misli letile...

Zar je to to???

Ne...znao sam da ces se vratiti...

I vrlo brzo sam te ugledao kroz bocno zatamnjeno staklo kako opet dolazis...sa vrecicama punim toplih slastica iz pekare...jer to si voljela...svjeze i obavezno tek ispecene kruscice i peciva...vruce...

Zasla si iza auta...pod topole...vec nervozno cupkajuci zbog psa koji nikako da obavi svoje...zurilo ti se marendati...

I tada osjetih bolan lakat u rebra i recenicu ''ajde van...upoznaj se...nisi je dosao samo gledati...''

J se probudila...ni sam neznam kada i promatrala me cijelo vrijeme...

Nemogu ti opisati koliko hrabrosti je trebalo za povuci kvaku na vratima...ili kako je bolan bio onaj zvuk ''skljoc'' kada su se otvorila...

Pod se ljuljao...sve se ljuljalo...
U sebi sam se nasmijao i rekao ''budalo, sta se cudis...jos jedan mamurluk popracen dugim putovanjem te dohvatio...''

Ali nije bilo to...

Krenuo sam prema tebi...nisi me ni skuzila...lica i ociju skrivenih iza predivnih smedjih kovrca koje su se presijavale na osjeckom suncu...istom ali opet drugacijem od onoga u mojem gradu...

''Muki'' - tiho sam prosaptao...

Nista...

''Muki'' - ponovih...ujedno se sagnuvsi pruzajuci joj ruku...

Podigla je glavu i znatizeljno mi prisla...

Nisi me cula ili nisi ni shvatila kako sam je dozvao po imenu...

''Imate lijepog psa'' - konacno sam ti rekao...zadnjim atomima snage...

Promrmljala si nesto i samo se udaljila...zaobilazeci me u luku...krenuvsi prema portunu...

Tuga...
I olaksanje...

Nisi me prepoznala...

Cak ni po glasu...iako smo mjesecima pricali...

Jos jednom se kratko okrenula cudno me pogledavsi i usla u mrak zgrade...

Sjeo sam u auto...upalio ga i samo krenuo...

Doma...

No toliko izgubljen da sam zalutao na staru cestu prema Đurđevcu...

Mozda i bolje...

J je pricala nesto ali je nisam cuo...
Promatrao sam stare slavonske kuce i one male klupice pred njima na kojima su sjedili stari ljudi...

Ovo je ta slavonija o kojoj su mi pricali...

Uzdahnuo sam glasno i ispustio svoju prvu recenicu nakon polaska...

''Moje srce je ostalo u Osijeku''

Nije mi se nasmijala.
Njezno me zagrlila i poljubila u obraz.

''Znam mali...ti si zaljubljen...vidi se to...''

Vozio sam polako prema suncu.
Njena glava je bila na mojem ramenu a noge ispruzene kroz prozor prekrizene na retrovizoru...
Zaspala je...umor ju je ipak opet savladao...

Sjecam se i nervozne poruke od staroga koja je dosla prije nego sam mobitel bacio van...

''Di si? Kakav to Osijek spominjes??? Nisi valjda otisao onoj koja ti poruke stalno salje???''

Iz sanjarenja me probudila zuta lampica rezerve...

Benzin!

Uh!

Jos malo...izdrzi...

'' Evo je! '' - uzviknuh tiho u sebi...

Njezno sam pomaknuo njenu glavu na njeno sjedalo i spustio ga malo nize...u skoro lezeci polozaj...
Neka spi...umorna je...

Otvaram novcanik da vidim koliko cu naliti...kalkulator u glavi je vec spreman...

ŠOK

Di je novac?
Sta je ovo???

Cetrdeset i nesto kuna?
Di su kartice???

Hladan znoj...film se panicno vrti unatrag...

O Boze...

O moj Boze...

Zar je bas ta vecer prije morala biti ona u kojoj cu isprobavati taktiku koju mi je frend preporucio?

''Uzmi otprilike onoliko koliko mislis da bi maksimalno trebao potrositi i eventualno 20% vise...jer to ti je jedini nacin da se smiris malo i prestanes se opijati jer ces doma doci cim nestane para...''

Savrsena teorija...no ne za taj dan.

Fuckkkkkkkk...

Sta sad?

''Ej, G...ja sam...''

''Reci, di si ti? Sreo sam ti starog...opet je nesto nabrijan na tebe...''

''Cuj...ja sam ti u Slavoniji''

''Moooooooliiiiiimmmm???
Hahahahahaha...
Kretenu...
Ipak si ucinio to???''

''Da...i imam problem...
Nemam goriva...nemam para...a nemam ni kartice kod sebe''

Pola sata smjeha...prijetnji kako ce obavezno sve to ispricati u drustvu...ma svega...

I onda rijesavanje problema...

Srecom posta je bila blizu...

Money by wire - thank you!

J i dalje spava...nesvjesna svega sto se dogadja...

Tankam...
I malo kinder jaje je ispred suvozackog sjedala...da donese osmijeh kada se netko probudi...

Kilometri su bili poput vjecnosti...
I bila je vec predvecer kada sam parkirao pred kucu...

Omirisao buru koja je donosila svjezinu iz planina G. Kotara...i rekao sam sebi ''prijatelju...ovo je tek pocetak necega..''

Poslao ti poruku da sam se na kratko probudio i da opet idem spavati...ali da ne brines...jer sam puno bolje...

kaj si i ti išel gledati veliku vodu?

Da...prije 4 godine...

hm..koliko energije i upornosti
potrošene na krive stvari...

jednom kad nađeš pravi cilj
gdje će ti biti kraj :)

Neznam...stvarno neznam...
Ali svijet cu pokoriti sa svojim zeljama.
Samo da se rijesim tuge i razocaranja.
I probudim onoga tko me dogurao do tu gdje sam...

a tko te dogurao tu gdje jesi?

We shall see...