Gotovo.

Slobodno poslijepodne.
Trece u nizu posljednjih mjesec i pol.
Odluka da s bivsom odem na mjesto gdje smo se i upoznali...mala krcma Skalinada, Volosko.
Iako nije radila (jer su po novome Utorkom zatvoreni) vlasnik i vlasnica su bili gore na katu...uzivali u predvecerju na terasi...
Kao stalni gosti...vec u rangu inventara dobivamo poziv da im se pridruzimo uz casu vina...
Polako se okupilo drustvo...sto poznanika, sto stalnih gostiju...
Atmosfer predivna...i razgovor polako pocinje teci...te se dolazi do ideje da slijedeci Utorak posto je neradni svi skupa zajedno i sa psima odemo na jednu osamljenu plazu izmedju Brseca i Moscenicke...onako na cijeli dan...kupanje, cuga, klopa, druzenje...
Ponoc kuca...
Pozdravljamo se s njima i vozim je kuci...
Pretresamo stare uspomene i vremena prije Sandre kada smo se znali mnogo puta isto tako dok smo bili zaljubljeni vracati doma...
Lijepi momenti...

I onda...

Kao na youtube-u...

Raskrsce na Krnjevu...ono veliko gdje se bira hoces li prema Zametu ili Opatiji...

Netko pognut vuce nesto s ceste...tamno...bezivotno...a zena s malenim psom stoji kraj njega...

Oci...

Sirom otvorene...

Bezivotne...

Druge placu...

A on unatoc svojim mladim godinama pokusava biti muskarac...

Kazu da su samo culi kocenje i udarac...

Maleni njuskom gurka ovog drugog...ali on ne ustaje...

Gleda u nas...u njih...pogleda s pitanjem ''zasto on samo lezi? Maloprije smo trcali zajedno...''

Nijem sam...
Nemam rijeci...

Samo im odgovaram da nemogu uzeti ovoga sta je ostao jer vec imam psa doma...
I da ga sklone barem do sutra...a onda odu veterinaru da ocita cip ili do azila...

Odlazim dalje...
Pokunjeno...
Kukavicki...
Da oni odluce sta ce s malenim...

Prebacujem tezinu odluke...

Sutimo...

Pozdravljam je pred zgradom...

Bez poljupca...
Bez njeznosti...

Mrzim ljudski rod.
Mrzim napredak i komociju na koju smo navikli dok letamo svojim limenim skatulama kupljenim na kredite i nesvjesno krojimo sudbinu svima oko sebe...
Mrzim ljepila za miseve na kojima su mnoga malena bica izdahnula nepokretna od dehidracije ili gladi samo zato jer su rodjena kao nesto sta mi smatramo napastima...
Mrzim lovce...

Mrzim.

Ljude.

I tu moc koja nam je evolucijom dana.

I trebaju nam mozdani udari kada zderemo i pijemo ko prasci.
Trebaju nam i svinjske i pticje gripe kad smo izmutirali sve sto je nekada bilo normalno u stalnoj utrci farmaceutske industrije gladne novca...

Treba nam prirodna selekcija.

I sto prije nestanemo tim bolje.

Steta je jedino svih onih bica koji su se evolucijski toliko vezala uz ljude...

Poput tog psa...

Kojem je covjek bio najbolji prijatelj.

Mrzim.