vještičje kronike

hodala je polako, s noge na nogu, spuštene glave, spuštenih ramena…vukla se, a za sobom ona kolica za plac,
u stvari je petljala nekaj s njima, dok ih nije uspjela usmjeriti, prema ulazu u dućan..
i gledam ja nju, i čini mi se tužnjikava, u toj usporenosti, ali znatiželjna, jer gleda izlog
i ono što jesam primijetila na njoj je nos..dakle ok, ima taj i takav nos
nisam joj gledala u noge, nisam gledala u njene ruke
vidjela sam nju, nekako cijelu i zapazila jedino tu lanenu tuniku, obješenu, široku, al ne na onaj sportivo safari način,
već onak, nabačenu na sebe, pa nek je takva, dojam je očito nebitan, iako djeluje šlampasto neuredan, valjda je praktično, no nebitno
ja sam na tom njenom spuštenom, i dalje pognutom, malo zaklonjeno kosom, licu, vidjela samo taj nos…
i to je bilo ono glavno, fascinantno, jedino što sam „čitala“ iz njenog lica
a bio je to nešto kao nos prkosa,
(nećete vi mene samo tako otpisati, ja vrijedim, ja znam, ja sam takva)
kao nos zabadanja, (nema teorije da priznam da me zanima, ali me ipak zanima)
kao nos tuge, kao nos predavanja, (samljelo me, neću si priznati, ali samljelo me, a nisam ni primijetila kad)
ali i dalje njuškav, znatiželjan, na pomalo podrugljiv,ciničan način …
sa strane djeluje kao da je „ušpičen“... u tom svom njuškanju..
i ništa osim toga ne vidjeh, nikakav izraz lica, sve ravno, ništa se nije primijetilo, nikakav trzaj, pomak,
dignuta obrva, trzaj u kraju usnica, natruha smješka
ni kad je ušla u dućan i kratko odzdravila, vrlo lijepoj i ljubazno prisnoj dobrodošlici
u stavu- ehh tako je kako je, i sa tim se treba pomiriti, prihvatiti, što prije to bolje

ja eto vidjeh, i skoro da sam joj se javila, ali nisam,
jer nepotrebno je..

odličan blog
baba ista ja
moram ići ća
ajd, živila, ševila, oduševila
nema oduška kad upecaš duška