Umorni Bukovsky

Sve se uklapalo baš za to. Mjesto je bilo udaljeno od sela oko 6 km, na proplanku, s izvorom vrlo hladne i gladne vode, ( gladna voda je ona voda nakon koje si opet ponovo, jako brzo, gladan ) s malo većim stolom , s dvije klupe…
Hladnoća oko izvora je smanjiivala i broj komaraca na podnošljive ubode.
Jednom mjesečno bi se našli tu gore, generacija i oni oko generacije. Meni je uvijek bila poklonjena posebna pozornost. ( radio sam u firmi i uvijek imao za prilog, i nije me opterećivalo ni posao; komadanje odojka jer sam i znao i uživao u tim mesarskim , gurmanskim poslićima )
Taj dan, te subote je odmah poslije prvog napada, prve kušnje pečenja, dao do znanja da se sprema oluja.
Bilo je sparno, dosta komaraca, muha, osa, obadova…ljetna igra prirode.
I naravno da smo kasno krenuli s pakirenjem za povratak.
Oblak nas je našao na pol puta. Crn, nizak, pun munja, gromova, kiše…
Većina se bojala tih gromova u šumi, vjetra u šumi, slomljenih letećih grana.. Većina nije voljela šumu.
Traktorista je ugasio traktor i predložio da se svi sklonim pod kola.
Nisu pristali jer su se nazirale livade iznad sela, kraj šume i htjeli su pobjeći samo od tih munja, od stabala.
Juriš prema izlazu.
Poznavao sam šumu, tu sam se rodio, odrastao, puno puta zajedno s blagom sačekao da oluja prođe, da se prolom prolomi i da sve ode… Uzeo sam svoju torbu s mesarskim priborom i sklonio se u jednu iskopinu gdje se iskopavala ona žuta zemlje za zidariju. ( pržina )
» Nemojte trčati, staniti, ima ovdje mjesta za sve!«
Ma da. Nisu me ni pokušali čuti.
Kad sam se ugodno smjestio, udaljio od sebe noževe i sjekiricu, čuo sam :
»Medo, Medo! »
Poznao sam glas. Netko s kim nisam ništa imao, ali rado bih da sam imao.
Seoska tvrđava, neosvojiva, iako je već bila na faksu ( dobro, dobro, ne bih baš stavljao ruku u vatru , a nisam ni držao svijeću )). Uvijek smo se milo gledali i uvijek smo tu milinu pretvarali u odgađanje, u jednu ovakvu priliku, u jednu sigurnu priliku. Pokazao sam se i pozvao.
»Trebala sam se odlučiti da li s njima trčati do kraja šume , ili čuti tvoj glas. Odlučila sam se za tebe."
Bilo je već za nju kasno jer ju je kiša oprala do kože. Izgledala je divno. Te pripijene krpice uz tu mladost, uz te »parametre«, reljef Dijane. Sve što sam inače vidio u njoj, sve je bilo točno takvo. Nikad nisam gledao kroz nju.
Buljio sam u nju poželjno a ona je mene gledala nježno, znatiželjno kao da da je htjela reći. » Sada nemamo izgovora.«
Drhtala je od onih hladni pet minuta nakon prestanka kiše i dolaska sunca. Ipak je to bio samo olujni ljetni pljusak i treba samo malo zaštite.. Baš to malo zaštite sam imao. Imao sam suhu, laganu košulju na sebi, a u alatu sam imao još jednu čistu kuhinjsku krpu i jedan ručnik.
»Možeš improvizirati zaštitu, birati toplinu, birati između ručnika i košulje, birati mene, možeš…«
»A ti ćeš mi napraviti kapu od kuhinjske krpe ?«
»Da, ja ću ti napraviti kapu od kuhinjske krpe!«
» I moram se…«
» Trebala bi ako želiš biti u suhom. «
Odlično se zabavljala i sa mnom , ali i sa sobom, i sa riječima:
» Vidim, ako je to, to što vidim, da ti sve ovo nije svejedno."
Oborio sam pogled i vidio da se vidi da mi nije svejedno.
Tada se pojaviše neki glasovi. Tražili su nju. Ne mene.
»Ljubice, Ljubice!«
Nisu nas mogli pronaći, znao sam, a mi smo imali dvije mogućnosti. Obje su govorile puno:
Javiti se ili se ne javiti.

Mee- doooo- Šteeeee- dooo... za vrat- cuuuu- reee- ujeee- d'ooooo!

la- la- laaaa- la- ... blijeeee- doooo..-

i? si je mazn'o, Medo??

Baš sam mislio komu bih to mogao povjeriti. I odmah si mi ti pala na pamet.

Meni padne na pamet neka uspomena, onda sjednem i napišem. Međutim, uopće nama sud o tome koliko je to interesantno. I tu uskače Mmmka koja će mi reći: Ima li smisla pisati ovakve postiće, ili bi bilo bolje strpat takve stavari u kofer s prošlošću. A?

kad znaš da bih ti ja ispričala o kariranoj tamno plavoj košulji i maslačcima iza uha koji su popadali i nikad ih nismo našli u mokroj travi. a sunce je peklo i peklo i peklo, danima prije toga.

:)

ima smisla ako si samodopadan. ti si mi vadičep sjećanja. ni ne znam da se sjećam nećega dok me ne cimne netko/ nešto.

Samodopadan? Jel to znači da li mogu svršiti na svoju sliku? Ne mogu. Čak ni na sebe uživo!

Ja bih svakako potražio maslačke!

Ja se mogu sjetiti samo one kiše za Prvi Maj, 5. dana poslije černobilske katastrofe. Otišao sam u šumu i nakupio punu vreću puževa. Velikih, koje niko nije htio otkupiti.

šta nije samodopadnost kad na neku našu prezentaciju drugi odreagiraju i namire nas?

Mmmka, iskreno, nikad, baš nikad nisam dovodio sebe u vezu s tom rječju "Samodopadan". A da sam volio pobjediti, volio sam. Volio sam čuti i pohvalu ali razlozi za to su uvijek bili drugi. Bar sam ja tako mislio.

Dudh, za vrijeme jednog primirja , otišao sam brati gljive i sreo još jednu beračicu i onda je pala prva...prekid 24-og primirja. Pička im materina, agresorska.

mislim, dakle p... pravim probleme uokolo :)

Nisu to problemi, to su promjene.

moja majka mi najinteresantnije i najbitnije stvari mora reći baš kad krenem tipkati. ako odložim komp- odloži i ona svoju nametljivost. issss :D

Medo,
Opcija 1:
Ljubica....znala je kako je još uvijek u selu smatraju i drže za neosvojivu tvrđavu...malo oni znaju o promjenama...doje su se desile u njoj ....s njom
Veliki grad ...izmjenio je njene poglede i njena razumjevanja su se promijenila ... od te uske i tradicionalno orjentirane sredine koje su roditelji,škola,selo i crkva godinama usađivali i pomno zalijevali......dok nije postala točno ono što se od nje očekivalo
lijepa i neosvojiva tvrđava...ona koja popušta pod naletom...jedino...ozbiljnog momka s kvalificiranom ponudom....naravno...za brak
Ali noj se svidjelo metropolsko razmišljanje i posmatranje žene kao bića koje je potpuno slobodno u donošenju odluka kako postupati sa svojim željama i nadasve svojim tijelom
Gledala je Medu ...drugačije...toplije ,s više interesa...nego ostale momcke iz svog sela....godinama joj je bio drag...zanimljiv....
Tamo....u gradu i nije postojao netko.....netko za prvi puta....za korak... koji joj svakako predstoji
a djevičanstvo je postalo teret...i žarko je željela razriješiti se te spone... još jedine koja je ostala.....s tradicijonalnom i konzetvativnom vezom iz prošlošlosti
Napučila je nježno... cvjetno, svoje usne, približivši se Medi počela je dodirivati njegove očekujuči njegovu protureakciju....
Opcija 2:
Gledala je LJubica Medu...veselo i vragoljasto...za trenutak,....
Hej,tu smo:javila se ostatku društva koje ih je tražilo
Misao je prošla njenom glavom,samo misao,jer ovako...ostaće ona ....neosvojena tvrđava....pričati će selo i dalje o Ljubici...i samo uzdisati

hehe. ja protureakciju pročitah protuerekciju. co to jeeeee :D

m...da,
mislim kako je to poznato pod ...dislekcijom,
svakako ...nebrini....nepoasno
:)

ma imam ja to i sama
"disleksija"

Medo, u Vu nije bilo primirja. Šampinjoni su rasli u podrumima, a granate su ubijale krave. Svi sastojci potrebni za sarmu.

nadam se da si iskoristio jedinu mogućnost, uz onu drugu ;)

dan, dobar :)

Angelika, svakako je ona bila ta koja je trebala odlučiti. Nju su i zvali. Pričom sam htio reći kako nekakvi usputni događaji mogu odlučivati o našim sudbinama. Da je društvo nastavilo prema selu, naše sudbine bi bile naš izbor.

Riječ sudbina je možda prejaka...

Meija, jesi li se ti obrisala, ili nisi ništa ni pisala?

Mi smo imali oko 50 primirja...od dva sata pa do čitavog dana! Bar sam popušio par cigareta u miru...ne slušajući gdje će pasti, ili koga traže.

ne da mi se više pisati. tu. trenutno. a to trenutno je već dulje vrijeme
prolistam kaj ima, logiram se, kao maloprije zbog tvog zapisa, i to je to :)

(nekad su i moje "nečije" bile otvorenog kraja. sviđa mi se kad postoji mogućnost za nastavak priče. ili je sami dopišemo)

Samo stavljaj ali ne daj komentirati takve stvari.
To je osobno.
:-)))

Jutarnji, obično se ni ne komentira post. Obično fulamo temu...tako da nema straha da si napisao nešto intimno...

:) dud, i ti si isto okupan obogaćenom kišom. čestitam :)

Medo,
priča je zanimljiva,kao i svaka druga na tvom blogu,
rado ih čitam,jer probude pozitivane osjećaje...uglavnom mašti dozvoljavaju da se poigra...
lp

Meni su moje priče moje vrijeme, moje ljeto, moj govor i moj glas. Bolje i to raditi nekvalitetno , nego se baviti kvantitativnom politikom., ne?

Schch, da si me pozdravila, ja bih odpozdravio. ( zdravo!- zdravo! )

Naravno...pa nema više vremena stare Grčke,kad su političari hodali to tlu,vodeči zemlju prema napretku
samo retardacija ostala... u nekad...cijenjenoj profesiji
Piši!
:)

pozdrav medo! :) kao dijete vjerovala sam da se može narasti ako se stoji na kiši. ali ne mogu se sjetiti kamo mi se tada žurilo :)

Hihihihihi ivančice, još obogaćeniji je bio Koki na biciklu kojeg je kiša uhvatila na cesti u okolici Dalja. Stvarno, to je bio prekrasan pljusak.

dođoh, pročitah i odoh...mah - mah :)

nije mu valjda bicikl zahrđao? :)

taj pljusak je bio krasan, da. koliko me sjećanje služi prolomio se doslovce iz vedra neba, redovi kišnih kapi izmjenjivali su se kao što se redaju pokretne zavjese na nekakvoj pozornici, samo što je ova zavjesa bila gotovo potpuno prozirna i jedva da je zaklanjala sunce što se napola skrilo. riskiram zvučati odveć romantizirano, ali djetinjstvo i jest takvo. tada su se, u tom razdoblju, u svakoj kapi kiše razlijevale boje.

♥

SCHCH, meni se nikad nije žurilo jer sam uvijek izgledao stariji nego što to jesam. I evo, u ovim 60-tim, konačno da se uhvatim u znaku jednakosti. Hvala Bogu! ( baš i izgledam koliko imam )

Kori, uhvatim se kako ti ponekad nešto poželim pa nemam gdje reći!

Medo Debeli
ja se ne bi odazvao
činio bi fintu da ne čujem
ogluvio od grmljavine
jebga
meni uvijek neko pražnjenje na pameti