Sve i ništa

Onda?
Što sa tim 'onda'? – pitao sam pokušavajući mirom zauuzdati nemir u tvojim očima,
Pitaš me kada ću napisati nešto sretno, kada ću pustiti boje i osvijetliti dno nekih svojih riječi,
Vidiš ti to, neke moje riječi su samo riječi koje su u svakome, usudim se izgovoriti ih naglas, pustim ih negdje,
nađu put do nečijeg srca, uma, nekome razbistre misli, nekome uljepšaju sumorno popodne i to je to,
ostajem na istom mjestu, gdje jesam, na nekoj točci sa koje se možda i ne želim pomaknuti,
ali to sada nije ni bitno,
bitno je da znam da ću jednom nešto sretno napisati, da će prštati od boja,
i to će biti trenutak u kojem ću jednom prokletstvu, stigmatiziranom prijašnjim životima, sklopit ruke, tamo na pleksusu,
a ja ću se smijati, plesati, veseliti, to je dan kad će beštija crknuti i sa smrću odnijeti besmisao noći,
urušit će se ceste koje su povezivale krevete pune usamljenosti, koje sam grijao, koji su me grijali,
na dan dva, nekad i manje, ali su grijali, barem su nastojali bez obzira što sam ostajo hladan i dalek…
razumiješ o čemu pričam, o čemu govorim i mogu pisati i mogu pričati, do jutra, do beskonačnosti, bez obzira što nekad u sebe skupim svu tugu ovog svijeta, i opet sam dalek,
a ti me jednostavnim pogledom žicaš da ti kažem najveću svoju skrivenu tajnu,
premišljao sam se cijelih trenutak-dva i pomislio sam, zašto ne, meni je lakše ako je ispucam, tajnu mislim,
ionako nećeš vjerovati, tako je valjda lakše, i pričam ti kako sam đavlu prodao svijet, budzašto ( kakav je ovo izraz?)
i onda kako mi je smrt pokucala na vrata, pustio sam ju a ona je nekako oborila pogled i kazala da priznaje da je pogriješila i tako par puta, vidiš i nije tako strašno biti prijatelj sa smrti i sa đavlom,
Bog je ionako odavno umorio se, povukao je sinove i kćeri svoje sa ovog mjesta i digao ruke,
nije njega đavo pobijedio, pobijedio ga je naš um, mi, njegova djeca,
i on je uplakan, on je bijesan, ljut, ali to nije moj problem,
tako je jednostavno bilo prodati mu svijet, zabavno, kartali smo,
u jednom trenutku upitao sam ga, đavla, da li zna da mi je tjelesna temperatura normalna tridesetisedamsačetiri, odgovorio je da zna, da ne bi kartao sa mnom,
onda sam mu rekao da znam da se ševi sa smrti i uvrijedio se kad sam nadodao da mu to ne služi baš na čast,
znaš, smiješan je to vrag, ali tko ga jebe, dao sam mu svijet i još nismo završili posao jer mi je dužan,
a ja sam njemu nužan i to je ono što ga vrti, kako bi se kazalo, na laganoj vatri…

I što još – pitaš dalje, a ja odgovaram da nema još, ionako je sve vidljivo, zar sam se ikada skrivao,
bez obzira na maske koje sam navlačio,
i sjetio sam se kako sam jednom se zatekao na nepoznatim ulicama a da ni ne znam kako sam tamo dospio,
a opet ljudi su isti, bez obzira na nepoznata lica,
uspio sam tu noć i zaraditi na kartama nešto, i sve zapiti i potući se i poševiti i probuditi se sam u nečijem krevetu,
dok sjenke su cijelo vrijeme zujale oko prozora, bijesne na moj deal sa đavlom,
moju ekskluzivu koja je nastala iz zajebancije,
spavaš, a ne spavaš, u stanju si kad nema ničega, ni okusa, ni boja, ni mirisa, i smiješ se svemu,
do jutra kad sunce rastjera čaroliju,
pitaš se ima li smisla postati ponovno čovjekom i zavaravati se natruhama samilosti, empatije, suosjećanja,
negdje shvatiš da su to izlike za ono istinsko što je u nama,
opravdanja, pranje savjesti, hej, pa mi smo ljudi, nismo životinje,
a znam da više 'ljudskosti' stoluje u životinjama nego u nama samima….

-------------------------

Još jedan dan se približava, snovi se ludi propinju,
U grču, ranjeni, mole prve zrake sunca da ih brzo spale,
I pepelom posipaju vojsku demona iz moje glave,
Krmeljivim očima dodvoram se danu pred sobom,
Sporo će se vući, poput seoske pogrebne povorke,
Lažni osmijesi su samo naricaljke, a ja sam prazan, umoran,
Nisam naspavan, u tišinu ću popiti kavu i ispušiti cigaretu,
Ignoriram sve oko sebe, hvatajući na javi onaj prostor
Bez okusa, boja i mirisa, tako je lakše jer si ondje dijete,
Jednostavno, genijalno, bez brige i pameti, samo jesi,
Bez komplikacije, bez uzaludnih molitvi, bez iluzija,
Tamo ljudi nisu taoci vlastitih đepova i iščekivanja,
One koji vide, njih nazivaju prokletnicima…
A trebalo bi biti tako lako, ali nije,
Postoje dani kad kad sam mačka, a oko mene su psi,
Preživiš nekako, ni sam ne znaš kako ne oslijepiš
Od bljeska iskeženih zubi i deformiranih lica,
Kažu da su suze najbolje sredstvo za spaljivanje snova,
A svojih nemam, i odeš na neko vrijeme, negdje,
Pijem i smijem se dok kartam sa đavlom,
Mogu to, bezbrižno, jer nekad je zbilja dobro
Što nikada nikome ne nedostaješ.

dvoumim se da li da malo ove lijepe riječi , ili da se manem komentara ?
ha ?

upropastim ...

zavukla se tišina u bezdan...
riječi su ponekad suvišne ..reče netko ..

"netko" bje u pravu

Samo ti daj, slobodno. Uvijek sam bio otvoren za mišljenja.

Kritika je dobrodošla, ako je smislena.

otvoreN ? ..hmm
mogao bih to protumačiti na razne načine ;))

Dobro, bez tog otvoren.
Pucaj.

nema se tu šta kritizirati ..za sada
vidjet ćemo kasnije ..

Pucaj, a ja ću i dalje da pišem.

Za sedam godina?
Hehe.

da pucam ? spreman si ?
opetovano mi daješ za razmišljati ..

Ja sam uvijek spreman.

Zbunjujem te?
Kontradiktoran sam ti?
Ne uklapa ti se viđeno sa napisanim?

umoran sam , a i bog je digao ruke od mene
vrijeme mi je za utonuti u smiraj

Jebiga, Bog te zvao na cugu, ali izvrdavaš, stalno.
Hehe.

To smiraj baca na posljednji počinak.
Ne tako govoriti.

ja sam ti ko junferica
treba me malo nagovarati :))
odoh u snove
poszrav svima , koliko vas tamo ima :))

Hvala, također i tebi.

Evo jedan mali post scriptum - samo da znaš, nisam pozivao na swing-party.
Hehe.