Umorni Bukovsky

Nedostatak ljubavi rađa sebičnost.

Neću napisati nikakvu mudrost ako tu moju spomenutu ljubav podijelim u tri dijela: ljubav, vođenje ljubavi i fizička ljubav ili seks.
Vidljiv i odvojen čimbenik je nedovoljno, malo ljubavi i kada se stvara emotivna atmosfera kaosa koji je najplodnije tlo za sebičnost ( mislim o sebičnosti gdje od „ ljubavi „ tražimo baš ono što mi njoj ne možemo i ne znamo pružiti )

'' Volim svijet i sebe u njemu, krećem se kroz njega kao da mi ne pruža otpor. „

I u takvom svijetu kojeg sam stvarao godinama i iskustvom, koji je potpuno moj, iznenadi me sjeverac, val mržnje iz susjednog doma, val istuširane bolesne, jadne, nemoćne i tužne insinuacije, zvuk vlaka uz svira vlak, neki niski pritisak zraka, ( kao danas ). Iznenadim sam sebe s ljudskom reakcijom ljutnje koja mi pokvari večer. ( jednom je „Mama“ ( džusika ) lijepo objasnila kako i nepotrebna i neželjena svađa, ipak može pokvariti večer )
Ostanem neko vrijeme blokiran, to je onih pet sekundi prije novog udisaja kada je čovjekov najslabiji moment, to je onaj „cak“ kad smo izloženi i bez obrane. Nisam sposoban misliti, nemam moć vizualizacije nečeg ljepšeg; stara, poznata i prepoznata panika s manjkom zraka me preplavi i jedino što mi preostaje je uzvik prema dolje, prema zemlji i podzemlju ljudsko duha. „Hej, to nije prema zaslugama, to nije bilo potrebno!“
A onada shvatim da to nije ništa novo, da sam i to često govorio, da se taj uzvik događa svima i da treba pričekati energetski udar pozitivne energije.
Svejedno, opet bih mogao napisati dirljivo pismo. Pismo u kojem neki dvoje predstavljamo nešto drugo, neku blažu dimenziju ovog svijeta, neku nježniju dimenziju ovog svijeta, i njih dvoje koji su zajedno prošli skoro sve, ( i lijepo i ružno ), neku ljubav i prijateljstvo, što je , začudo, prošlo zajedno.( Možda zato što nijednpog nije bilo dovoljno?!) zajedno i koje, začudo, ima i svoju budućnost. Svi su njihovi bivši, ali i mnogi „sadašnji“ vrlo pametni, duhoviti, nježni, pažljivi, zaljubljeni a oni na moru svako na svom kamenu, svako sa svojim snovima i svako pred još jednom dugom jeseni, dugim jesenskim noćima i dugim, pustim, bijelim, zimskim trakom lampe na snijegu ( DT ).
I tko će ubaciti drva u peć?
Tko će otvoriti prozor da uđe malo svježine?
Tko će koga pozvati bar na jedan vikenda kad samoća prekrije paučinu.
Njih dvoje koji nisu nikad bili potpuno iskreni i njh dvoje koji sve više imaju neizrečenih riječi a trebali su reći…

„ Ti mene zavodiš kao i ja tebe. Legitimno.“

To su bile zadnje riječi neki dan. Ima li nada u njima.?

„ Što je stara?“
„Ništa, što bi bilo!“
„ Jesmo li mi dva idiota koji šeću svoje pse po parkovima i nasipima bojeći se pogledati u rijeku?“
„ Ne, nismo. Mi smo sebičnjaci kojima je i pas teret.“
„ Dobro sam, jebemti, dobro, ustvari puno bolje.“
„ I ja!“
„ Samo da prođe ovo ljeto i ova vrućina!“

A onda. Što onda? Epilog?

Evo ga, poznati:

„Moram priznati da to meni ide boje od ruke i od riječi kad to ne radim namjerno, kad se opustim i pišem luckasti i munjeni kraj, kad sam neozbiljan, kad sam sa strane, ili ispod, ili iznad . Dok imam zdrav razum, trebao bih naći neko duhovno sklonište za nas dvoje, nešto duhovno gdje bi mogli plakati, smijati se, neko mjesto za ublažavanja ovih dnevnih sudara, mjesto gdje bi svaku stvarnost oblikovali po svom kalupu. Uostalom to svi rade, ali većina misli da se ponaša po nekim uobičajenim standardima. ( kakav je to standard kad se kao paunovi prošećemo trgovačkom ulicom, i utješno trošimo novce, i čekamo i dočekamo ulazak u EU.

Prestao sam pričati o ljubavi, prestao sam tebi pričati a nemam nikog drugog .

Stisnuo sam te kao gromadu leda na otvorenu ranu, osvježava me, ali i gledam kako se lagano topi. Teško da će izdržati do jeseni.

Nije ona princeza ili princ na bijelom konju.

Težak je to rad zaslužiti jesen.

U dvoje!“

uvijek smo sebični....

Čak i kad sebično mislimo da nismo i kad kupujemo dar zbog toga što ga je netko zaslužio. To su navike civiliziranog svijeta. To nije ništa osobno. Bar pokušavam tako analizirati sebe.

čak i kad pomognemo nekom da bi sačuvali sliku o sebi kao dobroj osobi...

Kad kažemo da je sve to folklor, ajde, neka bude, može proći...ali kad je sve jedna predstava za par nepoznatih gledatelja u tamnom kazalištu...
Prestanemo glumiti, zaboravimo naučeni tekst i stojimo...Shvatimo da svog teksta nemamo.

Zašto mora biti tako mračno, a nije?!

ima li netko ovdje bez slika i samozavaravanja?

Medo, ponekad igramo svoju ulogu bez obzira na publiku...
jer je jedina koju smo naučili...

Evo nas! Srceizlato i ja. Nismo nikad nikog zavaravali. Bar ne u virtuali. A život traži i uzima . Život ima svoj Žrtvenik. Teško ga možemo nevidjeti ako se malo ne pomgnemo zavaravanjem.

ili bolje sroceno- netko cistog srca?

hm hm :)

I što je više repriza to smo aljkaviji, površniji, to smo više napamet. Jebga, navika stvara površnost i podcijenjivanje.
Zar nije smiješno kad ja kažem da podcijenjujem život. Ma tko sam ja da bih to mogao raditi. Nešto malo neobičnog iskustva i evo zavaravanja i oholosti.

pitam se što je teže...zavarati druge ili sebe...
kako god, biti svjestan zavaravanja pomaže u prihvaćanju i opraštanju....

Biti pošten je dovoljno da ne završiš na vješalama. Za daljne ambicije se treba potruditi. Neće pomoći samozavaravanje.

fakat nije život pošten
moraš s njim na daske koje život znače
a sve bez generalne probe
(stavi link:jedan život malo je)

Stari, i kad mi imali dvije/ tri generalne probe, opet bi na premjeri zasrali motiku. Valjda zbog treme. Ipak ovaj život živimo prvi put! A generalke su ono; što bi bilo kad bi bilo ili da je bilo!

nisam sigurna niti da "treba se potruditi" uvijek pomaže...
kad se ionako trudimo u količini i na način koji jedini možemo...
i kad improviziramo, opet smo ograničeni....

Lakše je bez ambicija. Živiš život kao obično....

Jednom sam napisao priču samo od naslova mnogih pjesama. Priča je imala i glavu i rep. Znači da je sve i opisano i opjevano. ( a da ne govorimo o dramama. romanima. klasici )

tako je, razlika je samo u stilu :)

Ili u onom što nam je tog trenutka najpotrebnije. ( bar mi mislimo da je to to, a obično griješimo )

pun pogodak...jedino što želimo (sebično naravno) jest osjećati se dobro...
fizički i psihički...

Znaš, nekada sam znao jako dobro razliku između kukuruznog kruha ( prove ) i običnog pšeničnog crnog, pa je došao kupovni crni, pa bijeli, pa kifle, peciva. Meni je prvo pecivo ( nekakav polusendvič ) imao okus najljepšeg kolača. Prijatelj i ja na putu iz škole , na jarku sjedimo i jedemo svaki po četvrt svježeg kruha. I uživamo što nam je to Bog dao. Imali smo 15 godina i nismo bili djeca...

btw medeni...jesi li pročitao meijin komentar na mom blogu? ako nisi šteta...jer ti si njen zaštitni vitez pa jedna "dama" od nje ište obranu...toliko je nježna i neizbježna u svom obraćanju!
a meni pliz objasni kaj je pisac htio reći jer baš i ne razumijem kaj si napisao?...sa
"Ženo, ja tebe znam uživo iz jednog druženja. Čovjeku je bilo je vrlo neugodno...i otišao je. I , nakon svega što si napisala za mene... 64 puta.

Autor: MedoDebeli | 26.07.2013. u 22:24 | opcije"

čak i da me znaš (ušto sumnjam) ne znam kakve to veze ima s mojim blogom tj. komentarom o tebi? jer, to što ja napisah je moja imrepsija...(kao što i napisah "čini mi se"..) tebe i meije! nisam impresionista al ih jako cijenim...pače, najviše volim njihove crtarije od umjetnosti!
stay well...zgodno je ponekad vidjet kak neke "drage" ženice alias meija mogu biti čudnovati odvratne u opisivanju osoba koje im stanu na žulj...a ponavljam, samo je stvar moje impresije vašeg sexualnog života!

Kao Posljednja večera i Juda:
Ženo, imao sam sve godine od 1 do 64. To tebi ne znači ništa. Ne bih da te više vidim, a to ćeš postići tako da te nema u mojim blogovima.
Neka konačno pronađeni kurac bude samo tvoj. Adijo.

Bome, mene su izjele ambicije.

A niti jednu godinu nemam, jer moje su sve prošle.

ha ha...medo se razljutio! ma sve ok medo...pa nisi ti sveta krava da te (za)obilazim? a što se kurca tiče...hm...svakom njegovo! pozdravi meiju kad ju vidiš...biće da i nju poznaješ...s posljednje večere!

Samo da nam Dinamo dočeka jesen. U europskim kupovima.

Dudh, tko se miješa sa posijama, pojedu ga svinje.
Nisam se baš raspekmezio a ovo je lijepo čuti da nemaš godina, da si ih potrošio. A što je to što se može potrošiti u godinama da ih nemaš?! Hipotetički? Nisam potrošio vodu iz tih godina i po vodi ih pišem i brojim...

Za mene su i Mamići svetinja. Zbog Gospe.