sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Znaš, kažu da je ljutnja sastavni dio žalovanja. Uz krivnju, uz tugu, uz šok, uz nijekanje i sve ostale sestre.
I ljuta sam. Ili tužna. Ili oboje.
Najviše zbog jednog obećanja, a obećanja se ne krše...neću ti nikada pustiti ruku.
A jedino što je ostalo za što se mogu uloviti je hladni mramor hladne ploče tvoga groba.
I palim ti svijeće. O ničem drugom ne brinem već samo o tome.
A to nije bio dogovor. Nije. Zašto si ga prekršio?
A onda ide priča o vremenu koje liječi rane. O vremenu koje će biti bolje. O vremenu koje čini svoje.
Koje vrijeme? Koje to vrijeme vraća ljude u život? Koje to vrijeme vraća snove?

Ono svicarsko?

nema vraćanja vremena
ali se nauči živjeti od početka.
prvo vrijeme sve mjeriš kroz njega
onda sve manje i manje

nema toga, sve je izmišljeno, za ljude oko tebe jedino je važno da te utješe i to je to, oni se osjecaju lakše kad to govore,neki događaj u buducnosti ce te sigurno trgnuti i tako ce život ici dalje

vrijeme rane ne lijeci , ali nas nauci da sa tim ranama zivimo ,

hm...prošla sam to...eto sad će i druga godina...kad izgubiš čovjeka kojeg si najviše voljela...a još se pri tome od njega nit ne oprostiš...teško, preteško! ja sam mu napisala post mortem pismo i tako se oprostila...malo je pomoglo ali i danas se još svadim s njim...teško se mirimo sa gubicima...sebe!

ostane previše pitanja...

pitanja dolaze stalno
odgovori malo rjeđe

jeboti pa ja o ovom nemam blage veze

Niš se ne vraća, nego s vremenom... zaboraviš.
I to je to.

vrime prolazi i to jako brzo jedino je tocno to...