pisati pisma, pričati priče

Emocionalnim zdravljem u šezdesetima i kasnije znanstvenici definiraju “sposobnost za igru, rad i voljenje” kao i osjećaj zadovoljstva vlastitim životom. Tajna tog zdravlja nije u uspješnoj karijeri, sretnom braku ili nekom stabilnom djetinjstvu. Ona leži u sposobnosti upravljanja životnim strujama, neprepuštanju pasivnosti, krivnji ili gorčini. Ove tvrdnje se suprotstavljaju starim teorijama o važnosti djetinjstva za život odrasle osobe. Je li to utješno?

Ne znam. Već puno godina "popravljam" svoje djetinjstvo. Iako već neko vrijeme znam kako ga ne bih zamijenila nekim lakšim, sretnijim. Prihvaćam sebe u paketu s radostima i razočaranjima, bolima i ludostima, željama i godinama, promašajima i uspjesima. Sviđa mi se, pa ponavljam: prihvaćam sebe.

Uh, baš dobar način za ulazak u četvrtak:)

Gigi, tema ti je odlična, jedino je tajming loš...malo ljudi ovdje

Mene se dotikavle ovo, i mogu ti reći, kolikogod ja tvrdila, da me je nesretno djetinjstvo samo okrznulo, nije istina...evo, i sad sa 65, još uvijek osjećam posljedice i mislim da ću ih osjećati dok sam živa....nažalost, većinom zbog jednog neodgovornog, egocentričnog, manijakalnog roditelja

Ja sve više shvaćam kako me je to djetinjstvo oblikovalo, dalo mi je snagu, ali ne treba se stalno okretati u prošlost. Ovo sada je lijepo i neka potraje:)

Kao što možeš vidjeti, po ovome što sam upravo bila rekla, kod mene je bilo suprotno...
i pritom ne mislim na djetinjstvo recimo, s normalnom dozom nesretnih događaja, nego, djetinjstvo s ekstremnim nesrećama, koje su se dogodile upravo u vrijeme formiranja ličnosti...
dosta vremena sam mislila, da sam prošla liscio, dakle, bez posljedica, da bi puno, puno kasnije, shvatila da to nije tako...

Imam sreću da i u poznijim godinama uživam u voljenju i maženju, a također imam sreću da sam se uskladio s jednom ŽENOM, koja je bila sva skučena pa smo ju polako "otvarali" i učili da uživa u svi ljepotama voljenja. Perfektno se oslobodila i kaže da smo to uspjeli mojoj velikoj strpljivosti, a ujedno i znatiželji za svim lijepim zajedničkim doživljajima. Kada smo skupa, dovoljno je da se pogledamo ili dodirnemo na pravi način i putevi se sami otvaraju, vršci bubre, sokovi, potpomognuti mojim jezikom navru i nema ljepšeg nektara kojeg srčem iz njenog cvjetića, dok mi glavu drži objema rukama i upravlja mjestima i jačinom dodira. I kada telefoniramo, dovoljan je titraj u glasu da nas navede da uključimo kamere i da uživamo na daljinu. Baš je lijepo biti otvoren za sve što nam uljepšava život i to, bez kompliciranja guštati. To je najkraće o svim guštima u kasnim sedamdesetim. Želim i drugima, da postepeni i sa puno nježnosti dožive tu ljepotu, kakvu sa i ja iskusio. Nikodus

"Znanstvenici" definiraju na osnovu statistike! Nabijem ih na k