naiskap
A kako da ti napišem što osjećam?
Kako da se izliječim riječima koje ni meni ne zvuče uvjerljivo.
Nemam niti jednog odgovora. Osim: o da, boli.
Možda čak nemam pitanja. Nema tog "zašto" koje bi formuliralo sve ono što je ostalo nedorečeno.
Kad buket položiš na lijes umjesto da s njim u ruci kažeš "uzimam" nekako nestane slova.
Nestane često i udisanja i izdisanja.
Nestane razuma. Poptuno. I uporno ga dozivaš da te prizove k svijesti. A on ti priča besmislice.
Uvjerava te da je sve to samo ružan san.
I ne budiš se. Štipam se još uvijek s vremena na vrijeme da se probudim. Ali uvijek iznova spoznam da sam budna.
Da sam budna evo sada mjesec dana, a da je osjećaj kao da se sve to desilo upravo sada.
Ne krivim te. Pitam se samo da li sam ja oslobođena sada možda svih obećanja koje smo si dali.
Da li sam ja sada slobodna? Ili će sve što napravim bez tebe biti prevara?
A nisam ja ta koja je zajebala.
Nosim svoju bol, nosim tvoju bol, nosim bol tebi bliskih ljudi, osjetim ju...osjetim tu bol koja mi ne pripada.
Nije moja. Uzmi ju. Uzmi ju sa sobom. Ne mogu hodati okolo s tim nasljeđem.
Opraštam ti. Sve ti opraštam. Teška srca.
Voljeti znači i prihvatiti odluke voljene osobe. Koliko god one nama bile teške.
Da li ti je sada tamo negdje gdje jesi lakše? Ako je tako...sretna sam za tebe.
Ja ti dragi moj, ne mogu sve to sama....
25.08.2013. u 21:59 | Dodaj komentar