pisati pisma, pričati priče

Drveni vrtuljak iz djetinjstva. Još uvijek čujem zvuk kojeg njegova vrtnja proizvodi na okruglom stolu male kuhinje.
Uh, da sam barem tada razumjela! Koliko bih bila sretnija, slobodnija, bolja! Prema sebi i prema drugima.
Daj sve, uzmi sve!

Jedina igra zbog koje vrijedi igrati život.

ili zamantaš ili izletiš s putanje
nakratko
nema tu ničega
osim kruga
hodamo samo da bismo se vraćali

hm onaj prošli blog..-pametne žene su same..pametni muškarci nisu...istina je..jedino uz (moj)dodatak, taj njen je tam negdje al ipak na dohvat...savršena kombinacija

poruke su svuda oko nas, samo da izoštrimo bolje stanicu za naš radio, pa da je jasno primimo:)))

Diže se,spušta se.Diže se,spušta se.Diže se,spušta se.
I tako kroz život dok jednom ne ostane spušten vrtuljak.

Zvrk:)
Stari mi ga jednom donio sa nekog sluzbenog puta. Tada su mi se njegovi sluzbeni putevi cinili egzoticni, nestao bi nekud na par dana i vracao se s sitnim poklonima za sestru i mene. I mirisao po plastici i restoranima.
Zvrk je bio od nekog bljedunjavog drveta sa stiliziranim tamnim slovima ugraviranim paljenjem. Slova su mi se jako svidjala i voljela sam gledati kako nestanu kad bi se zavrtio. Zapravo nikad nismo igrali na rizik, nitko nije dao ili uzeo sve, ali je bilo sasvim lijepo gledati vrtnju. I transformacije:)