Sve i ništa

Palim svijeću, kao i svake godine u ovo doba.

Maloprije sam ušao doma – bez obzira na datum, priroda posla me prisilila da i danas obavljam neke stvari. Ipak, zadnjih par sati sam proveo u jako ugodnom društvu. Klinci i njihovi ''biseri'', opušteno društvo odraslih, uz dobar ručak ( večera? ) , kapljica crvenog vina…uz prave prijatelje, i ležeran razgovor, vrijeme i prebrzo prolazi. Naravno, kako već ide, dotaknuli smo se i roditelja, evocirajući uspomene, prepričavajući anegdote istih, epizode odrastanja, podsjećajući se vremena kad smo odrastali uglavnom protestirajući protiv odluka roditelja koje nam nisu išle u prilog, smatrajući to onda smakom svijeta, a danas tek epizodom kojoj se slatko nasmiješ i podsjetiš da si imao mirno, bezbrižno djetinjstvo.

Plamen svijeće titra, kao da obavještava o prisutnosti onih u čiju čast je zapaljena.
Zapalim je u ime onih koji su branili ovaj naš komadić svijeta, nesebično i iskreno, bez kalkulacija, i za sve one prije njih koji su živjeli ideju slobode i imali čisto srce u borbi za istu.
Plamen je i za one sve besmislene i nevine žrtve nepotrebnog ludila koje nas je poharalo, svaku suzu majke koja je izgubila svoje dijete, za svaku patnju koja je u nepovrat otkinula dio onog dobrog koje je u nama i mjesto njega nastanila ga tupim bodežom boli, dajući zjenicama boju tuge.

I prije svega, plamen je za Tebe. Još malo i osma će godina izmaknuti kako nisi sa nama. Shvatio sam da trebam prestati tražiti smisao besmisla tvog odlaska. Dokle god tvoje riječi odzvanjaju u meni, dokle god su živa sjećanja na Tebe, na sve ono što smo zajedno uradili, na sve ono što smo trebali uraditi, a nismo stigli, u meni si. I nekad, kao da Ti čujem glas, miran, staložen i odlučan, a opet blag, glas koji mi je ulijevao povjerenje i davao hrabrost da idem dalje u trenucima kad sam bio opasno blizu dna. Plamen svijeće koji sad gori, je onaj plamen koji je stalno u meni, plamen za, meni, najvećeg i najačeg čovjeka na svijetu. Čovjeka koji je bio tu kad je trebalo, čovjeka koji se na nikad ni na što nije žalio. Osobu koja me je naučila da ljudi mogu biti samo dobri ili loši, koja u svom riječniku nije imala na raspolaganju riječi poput ''mržnje''. I još mnogo toga, naoko nebitnog, a meni toliko danas važno. Tvojim odlaskom nisam izgubio osobu koja je dobijala automatski funkciju po mom rođenju. Izgubio sam i najboljeg i najiskrenijeg prijatelja. I zapravo, nikad neće postojati riječi kojima mogu opisati koliko dobrog je osoba poput Tebe ostavila u meni.

Hvala ti Tata.

...

.....

eh tata, da...što bih ja bez svoga bila...ma puno nas u obitelji. lijep ti je zapis. razumijem te.

Hvala Vinslet.

Karakterna posveta... prelepo.

Zahvaljujem Vlado.

nikad nisam vidila plavu sviću
radio split, pomorska večer.
ne mogu se sjetiti kojim danom je bila
nikad ne palim cigaretu na svići

hm....s vremena na vrijeme znaš me iznenadit...ovako! no, gledajuć ti fejs onomad shvatila sam da si ti zapravo ovo...a ne ono nešto drugo što se javi kad podivljaš i riječima kosiš sve ispred sebe ovdje na blogu! neka ove svijeće i za tebe...i ono dobro što je u tebi! i nama...svima!