Umorni Bukovsky

Svojstvo cvijeta je da bude ubrano, svojstvo trave je da bude zgažena, pokošena, svojstvo svakog ploda je da bude otkinut, svojstvo svinje je da bude zaklana, svojstvo miša je da uđe u mišolovku, svojstvo ratnika je bude ubijen. Zašto igramo neke čistunce u vertikalnom i horizontalnom smislu?! Rugamo se prirodi licemjernom zaštitom, parkovima prirode, popisom zaštićenih vrsta. Čovjek je postao nakaza u prirodnom procesu, nastrani kreten, slinavi i ljigavi romantičar, lažni narodni pjesnik. Čovjek uništava , a onda štiti.
Što se događa s ružom ako je ne uberemo, ne poklonimo, obradujemo, ukrasimo?
Cvijet se pretvori u plod ( šipak ) , šipak ili se osuši na grani u trulu mumiju, ili padne na tlo i iz njega nikne divlja ruža, mutant koji se razmnožava brzinom korova.
Ako svinju ne zakoljemo na vrijeme, ona oslabi na nogama, ne može se ustati, prestane jesti i ugine. Zašto bi čovjek liječio stare i bolesne svinje?
Itd… itd.
Tog sam dana odlučio prošetati Tuškancem, onim starim Dubravkinim putem. Raznježio me taj lijepi, topli jesenski dan i bio sam sam, slobodan i zdrav nakon kontrole i s puno vremena do prvog vlaka za Steinbruck ( uvijek sam obožavao taj sjeverni dio Zagreba, Gornji Grad, Top, Gričku vješticu ). Ubrao sam umornu daliju u nečjem vrtu i lagano, kako moje noge i moj dišni sustav dozvoljava, krenuo stazom. Pola sata šetnje i sjeo sam . Odmor. Ja oddihaju.
Odnekud mi je prišla žena, neodređenih godina, više umorna nego stara, više izgubljena nego lijepa, više nestvarna nego ozbiljna.
- » Slobodno?«- upitala me i sjela kraj mene. U ruci je držala grančicu isčupanog zimzelena.
- »Ja sam Sofija. Sofija Stockau.«
Promrljao sam svoj nadimak, tražeći očima način odakle je mogla doći, pratitelja, bilo što , neki prijevoz. Ništa od toga, ništa od pogleda i razuma.
- » Ti me vidiš, zar ne? Malo je onih koji me vide. Jel' me možeš osjetiti?« I stavila je svoju ruku u moju. Osjetio sam nešto jako, a ugodno. ( ako postoje srodne duše, da li postoje srodne ruke?! ). Ruka je bila hladna, nježna..ruka joj bila prepoznatljiva.
- » Osjećam te, sve osjećam, samo se ne sjećam. Nije ovo prvi put da se susrećemo? Da li ću opet sve zaboraviti?«
- » Nećeš, ako se budeš htio sjećati. Imam premalo tvog vremena, premalo snage da ti ispričam priču o sebi, priču o susretima i zašto zaboravljaš. Možeš li mi pokloniti daliju?«
Pružio sam joj cvijet. Primila ju je pažljivo. Tada kroz ogoljele grane čuh vjetar i neku udaljenu pjesmu…. Zatvorio sam oči pokušavajući prepoznati melodiju. Nisam uspio. To sam joj htio reći, a kraj mene nije višde bilo nikoga. Zar sam zaspao, sanjao, odlutao ? Što to sve mogu sa svojom vizualizacijom?
Odlučio sam se na malo sređivanja misli, malo čekanja, dubokog disanja…
Dalije nije bilo
Na klupi je, pokraj mene, ležala grančica zimzelena.
Zašto mi je Sofija poznata, na što me podsjeća, zašto nikakvog straha ?
A onda mi u misli dođe staro sjećanje da se Dubravkin put nekad zvao Sofijino šetalište.
A Sofija? Sofija Stockau?
Da, i ona. Sofija Jelačić. Tu je imala dvorac.
Supruga Hrvatskog bana Josipa Jelačić.

Navratite do mene i pokazat ću vam tu grančicu zimzelena..
Vječno zelena.

Bio sam provirio u svijet gdje nema zbunjenosti, gdje su sva svojstva jasna i na svom mjestu.

dobro jutro gospon , Debeli ,,,

Raky, jesi li još s vješticama, ili su se vratile u bocu?

e , kršaćanima sretan blagdan , a poganima , fešta ,,,
nisu sve žene iste ,

Jebga...sretan blagdan...Dan Mrtvih. Ako možeš ti , mogu i ja to... razumjeti.

Ako misliš na Svi Sveti i svi sveti su mrtvi....

Nema živih svetaca, bar nisu proglašeni kao takvi. Sigurno je da ih ima i živih!

Sve što se rodi , suđeno je da i umre , i smrt je dio života ,,

Gledajmo to ovako:. I život i smrt su dio Nečeg što nam nije do kraja objašnjeno i što ne poznamo dovoljno. Sigurno je samo to da idu zajedno.

I da se dodiruju. Nekad prirodno, a nekad i jako bolno...

ni o životu , a ni smrti nisam nikada puno razmišlja..
svi mi živimo i u nekm smo redu za umrijeti samo što tu reda ne postoji
a ovaj život kroz vrijeme treba kvalitetno odigrati

S trenerom, ili bez trenera, što misliš?

ne znam,ali pomisliti na smrt,nije mi stran osjećaj...
ne zamišljam smrt kao bol....samo izdisaj

i kad tako posložim misli,nije me strah..
a nekako se ne zamišljam u budućnosti vezano za smrt..
...uvijek u sadašnjosti....u ovom obliku tijela u kojem je sada život
a hvala bogu zdrava sam....možda se zato i ne bojim tog osjećaja

i zato bih rekla samo....ne bojim se apstraktnog,više se bojim poznatog

s trenerom ,

Na poznato moramo reagirati i to je ono što nam se ne sviđa. Nije to strah!

Raky, imaš li možda ideju kako bi nazvao tog trenera?

ma kako hoćeš , nije mu bitno ime , samo mu treba vijerovat

Mislio sam dobiti odgovor da li to treba biti duhovna osoba, ili fizička ( nekakav mrtvi svetac ili živi svećenik? )

Ili nešto Peto?

Ma ne to živi u nama , nekim svećenicima , vijeruješ nekima ne , svecima koji su pokazali dijle , samo su pokazali neki put koji ljudi trebaju slijedit, bitno je biti , a ne imati , i najbitnije je ono dobro u ljudima prepoznati ,
zato ni ime nije bitno ,,, Vidiš mene je život sudija da bi ciloga života luta , a toliko mi nedostaje moja stara kamena kuća , a ipak neki ljudi , sa neki kontinenata su mi se u sijećanje urezali ,

Raky, dobro si ti to sve podijelio. I život, i more, i domovinu. I nikad ti nije bilo dosadno.

Sijećam se .. bilo je prije petnajestak godina , Došli smo sa brodom u Vila de Conte , to je misto , vukojebina , u Amazoni , jedna blatnjava ulica , par barova , šuma , prašuma , ali neki moćnici su sagradili tvornicu neki kemikalija , ali to nije bitno u ovoj priči , Ja i Žele smo izašli vani, bili smo jedini naši oću reć Rvati sve ostalo Filipinci ,
Na kapiji u portu masa dice , jer to je njima posta posa , ili rade za nekoga ili prose da bi zaradli pojma nema ,
A onda ako daš jednome , moraš dat svima , E tada je Žele skupija jednog klinca odveli smo ga do prve butige i mali je uzeja šta mu je treblao , čak smo mu mi na silu kupili neku robu , patike , , a on je pogleda onako tužnim očima i reka da mu treba za ćop , ćop i pogladija se po trbuhu ,da mu toliko robe ne treba ok dobija je malo , stiska je tu lovu u ruku , a onda sa svom tom robom izletija i svu robu podijelija sa svojim prijateljima , A mi smo naravno di bi drugo u bar i po šervesi , Vratija se i donija nam svakom po jedan kamen na kojoj su izbušene rupe , da je to igračka kroz koje se gleda u mijesec , zvijezde i da to nosimo sa sobom ili oko vrata kao nekakav lančić , Još imam taj kamen mali , nosim ga u novčaniku, čak mi se čini i da mijenja boju ,,
a ovaj moj prika Žele kojeg sam sreja prije nekoliko godina , Još taj kamen nosi oko vrata i kaže da mu se život promijenija ,,
Poznajuć Željka , mislim da je to sasvim drugi čovik , On mi se kune da ga je taj kamen spasija , i da će kad umre taj kamen ponijet sa sobom ,
Neki kažu da je Žele puka , Nema ga po birtijama , ne luduje sa motorom , ne konzumira , više ništa , čak se i mobitela odraka , Ali je kupija komad zemlje sagradija ranč . živi sa prirodom , i uvijek mu je taj lančić oko vrata ,

e Medo moj ,,, nisam ja to tija , nego život je tako odlučija ,,

Sigurno je i tebe promijeno samo što ti to ne vidiš a drugi šute.... a možda i nije... ako se nije imalo što "minjati".

pa i je promijenilo se . da kucnem dobro je ,,

samo ne vjerujem da je od tog kamena ,,, ali ipak od nečega teba doć ona snaga ,,

Kucnut ću o slavonsku brdsku hrastovinu....za mirno more!

Znaš, postoji i poljska hrastovina ( šume u nizinama ) koja je , onak, malo slabije kvalitete jer ima puno više vlage.

e hvala prijatelju , idem kupit meso , pa onda na selo , u svoju vukojebinu ,
život me svuda nasija , ali jedino se na ognjištu od dijetinstva dobro osijećam
nisu to godine , čoviku je najbolje tamo di se rodije , i di ga je bog stvorija

zašto mi se čini da se ljudi ne mijenjaju
nego da ih neki događaji i pojave vrate na ono kakvi u stvari jesu.

Dobro vam jutro dječaci..
Volim ja svoje ognjište gdje sa terase na katu jedem grožđe koje se otelo kontroli brajde

Pogni. kod mene vjetar kroz vrata unese u hodnik veliku orahovu granu, koja je inače na terasi, kad vjetar ne piri...Zbog tih i takvih uvjeta života, nisam vidio da li je ikada bilo oraha na toj grani. Nema veze, ona mi dođe kao susjeda!

ponekad sam zavidna raky-u što gleda zvijezde sa mora.

tako je često spominjana ona: da smo mali ispod zvijezda, a malo ljudi to i živi. Ljudima u gradu to teško uspijeva.
Svi bi trebali barem jednom prolaziti osamljenim putem ispod zvjezdane kape.
Do mene doma nema javnog prijevoza. Cesta kroz šume i polja. Prostranstvo dolje i prostranstvo gore.
(rady, povedi me sa sobom na brod)

hahhaha nema problema , samo pazi tamo se uvijek ljulja