Sve i ništa

jutra sa okusom suha grla
i pogled kroz prozor,
na publiku mobitela uperenih
u bezveznu uličnu svađu,
jutra u kojima tražim
osmijeh okusa svježe
pripremljenih nedjeljnih kolača.
jutra u gužvi čekaonice doma zdravlja
sjediš i čekaš u svom poniženju,
sjetiš se Josipe i njezinih nogu, dugih nogu,
i jednog kišnog nedjeljnog popodneva,
moje ruke na njezinim nogama, dugim nogama,
a sa druge strane stakla dama je tresla sisama,
vrlo originalno, skloniti se od kiše u peep show,
aha, ja sam na redu, ulazim,
liječnik ispred računala koje mu govori kako sam,
on mi čita, savjetuje da se ostavim pušenja dok gledam
kroz rešetke kišni zrak grada, kojim ću skoro koračati
među ljudima bez ljubavi, a kojima je ista imperativ,
između svakoga stoji razočarenje i umorne oluje,
i žive jer duguju sami sebi pokušaj življenja,
a meni je smiješno kad hodajući mrtvac pokušava,
jer poput pravog nema ništa - nedostatak novaca ubija osjećaje.
Ton poruke razlijeva se prostorom i čitam istu priču od novog autora,
priču o meni i kako sam bezosjećajno đubre, ni ne čitam dalje,
stereotip očigledno nikad neće biti uhvaćen za jaja.
Jutra.
Nikada neću s njima biti na ''ti''.

...to je tako kada preskočiš jutarnju kavu... :)