Kaj je ovo?

Noćna poezija odjevena od srebra najbjeljega,
iz mene nebi izmamila osmjeha.
Ja čekam noć svaku,na moju Selenu slatku.

Ali ipak,samoća je iznad mog opstanka
što je stvarnost života vezanog lancima.
Hoćeš li mi dozvoliti tvoj Endymion biti?

U tvojoj bih se mjesečini kupao i u miru sanjao.
Tvojim poljupcem bi očaran vječno bio uspavan.
No prije nego ćemo se ujedinit,ja živjet ću za tu noć.
Na vrijeme čekat ću da dvije duše zaplešu.

S pojavom novog dana izgubljena je moja nada.
Nestat će sve one sjene,ja ću u hladu uvijek biti uz tebe.
Selena s tihim nebom dok mjesečina pleše s plimom,
to savršeni je božanskog svijeta prizor.

A ja najusamljenije dijete koje čeka,
za svojim rimama u potrazi je do vijeka.
Još sam uvijek sam u mrtvoj noći.

S osmijehom na licu tiho sam ležao,
šutnja me odavala i utisak je varao.
Kao što sam vrijeme čekati znao,
svoje bi snove žive dočekao.
Uvijek izvan obzora ali nikad izvan srca.

I pod mjesecom što pada,čeznem za tobom uvijek i sada.
Sam protiv svjetla,samoća i ja,na kraju zarobljen od sna.
I na kraju,ne postoji duša koja bi za mene krvarila.

Od dnevnog svjetla ja se krijem,zaokupljen sam i brinem.
Ja sam zarobljen u snu što polako prelazi u moru noćnu.
Lako je živjeti kad već si san,uvijek kao knjiga otvorena,
praznih stranica neispisana.

Držim se nade da počinje bljedjeti,
pustoš koju mrzim pokušavam razbiti.
No dok smo ujedinjeni,za tu noć ću živjeti.
Čekat ću na vrijeme,dvije duše isprepletene.

S pojavom novog dana izgubljena je moja nada.
Mi sresti se nećemo nikada,samo ja i tuga.
Mog je opstanka to poziv konačni,
u vremenu utopljen vraćam se noći.

U novom danu na svjetlosti,ja ću putem izbljedjeti.
Realnost će duboko ulaziti,želiš li sa mnom krvariti?
Moja Selena!





Link
Link
Link
Link

Kriza, kriza,
pa se poezija pise e :-)

Je,je,tako je kak velite gosn.Jarac.

A dobro napisano.

Trudim se.