piece of cake
noć kao svaka i druga,
prekinuta tihim kucanjem
( zvono sam iščupao u jednoj od noći ispunjenim ludilom, kad samo živ želiš jutro dočekati )
od bore drvenih vrata,
otvorio sam bez provjeravanja,
udario je od mene miris kiše sa tvoje kose.
U trenutku sam se vratio kući,
u onu iskru u tvom pogledu, na ono mjesto
gdje je ono divlje spavalo ošamućeno mirom,
gdje se ludilo nije otrovno izvijalo po zidovima,
obećavajući nam ljepotu zadnje noći na Zemlji,
i tako smo se ponašali, u kolopletu tijela, smijeha,
glasno sanjanih snova, bez brige i pameti,
grla poškropljenih grimizom vina
i snova pomiješanih u znoju dlanova.
U smiraju dočekujemo crkvena zvona koja neumornom zvonjavom
pokušavaju skriti da bogovi su odavno mrtvi.
Kome polažemo račune?
Usnama skupljam mladost sa tvog stomaka,
ne obazirući se na jutro koje se posklizlo o prozorska stakla.
Poput nekad ljubavi novi dan nagriza nam postojanja.
16.03.2014. u 23:51 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar