Gotovo.

- Psssssst! Dida spava, budi tiho! Probudit ces ga!

Ok...znaci evo ga...gospon Alzeheimer je opet u posjetu navratio...

- Da baba, spava...vec 4 godine dolje na groblju...

Odgovaram joj samo sebi svojstvenom netakticnoscu koja mi je odavno pribavila epitet ''bezobraznog i grubog''...sta naravno mislim da nisam...vec jednostavno imam tu osobinu da izbacujem odmah sta mi je na pameti...

Gleda me ali ne vidim joj nikakve emocije u ocima.
Mislim upravo sam joj rekao kako joj je muz za kojeg misli da je ziv i kraj nje ustvari mrtav ali ona uopce na to ne reagira...
Nikako.
Niti tugom, niti cudjenjem...
Jednostavno praznog pogleda...

Koliko duboka je demencija mozga u tim slucajevima?

Ima dana kada na bljeskove opet zna biti ona ''stara'' i potpuno svijesna okoline te situacije u kojoj se nalazi...pricati o nekim planovima i ljudima koje nije dugo vidjela...a opet...ima i danasnjih...

Kada je jednostavno nema...

Osjeca li u tim trenutcima uopce?

Tugu?

Srecu?

Nadu?

Ili jednostavno udje u stanje ''mozgovnog šoka'' kojim se on štiti obavljanjem samo najprimarnijih funkcija?
A ruku na srce - ni u njima se ne iskazuje...posto vec dugo skoro pa ne jede...

I gledas je a nemozes nista...

Apsolutno - NISTA.

Samo cekati dan kada nece vise biti onih ''bljeskova'' stare Ivke...

Cudan je taj zivot ma koliko god mi ulagali u medicinu i produzavanje zivota...

Umjetan...

Jer u prirodi pa vjerojatno bi poput slona odlutala iz krda i nikad se vise vratila...

I mislim da bi bila sretnija nego sada...

Mozda...

Ako se jos sjeca sta znaci taj osjecaj.