Umorni Bukovsky

Ako netko koga ne volite, koga malo iz malog mozga i mrzite, izazove prometnu nesreću u kojoj ima povrijeđenih i čak je i ta osoba pretrpjela veća fizička oštećenja, imate li pravo likovati, govoriti samom sebi da je to zalužio, govoriti drugima da je to tražio, imate li moralno pravo svoju mržnju materijalizirati u toj činjenici? Osim prisutne i neskrivene mržnje, niste ništa učinili da do te nesreće dođe. Da li to smije biti razlog za slavlje , za znak jednakosti između vaših želja i istinske pravde?
Pitanje sam postavio iz osobnih razloga.
Naime, na mom bivšem poslu radio sam koliko sam znao raditi pošteno, pristojno, raspoloženo, ljubazno… stranke su mi bile zakon. To je bilo i tajno geslo uspješnog i sigurnog posla: bez obzira koliko sam pokušao naplatiti, bez obzira na svu aproksimativnost, samo je jedno bilo bitno: Stranka mora otići zadovoljna. Ako sam to uspio, neće doći ni do reklamacije, neće čak doći ni do sumnje da nešto nije bilo financijski ispravno.
Pri takvom poslu, čovjek se treba prilično koncentrirati na rad, dakle ostaviti sve brige i neadekvatne međuljudske i međuposlovne odnose sa strane.
I ja sam zanemario rad tehničkih službi, rad administracije, društveni-politički život unutar firme. Nisam tako stvarao neprijatelje, ali nisam stvarao ni prijatelje. Onako, površna ravnodušnost i s jedne i s druge strane: neka svatko radi svoje na načina kako on misli da je najbolje. Ti mene ne trebaš , ja tebe ne trebam. Kad mi trebaš nećeš mi pomoći a kad mi hoćeš pomoći, ne trebam te. Ako se nađemo na brvnu, pokušat ćemo naći kompromis. Ili se nećemo niti uzrujavati.
Jedno ljetno popodne za vrijeme ljetne oluje, grom je oštetio dalekovod, nestalo je struje i naš se agregat trebao automatski uključiti… a nije. Nazvao sam električara a on me tetelefonski uputio:
» Ključevi od prostorije su u mom ormaru. Uzmi ih, otključaj sobu i upali ručno. Vidjet ćeš, sve ti piše. Stisni crno dugme i agregat će kresnuti«!
Da, skoro je bilo tako, jedino je zaboravio reći da su kljčevi zaplombirani ( Zbog krađe goriva iz rezervoara agregata ). Ponovo sam ga nazvao i predložio da se on spremi i da osobno dođe to napraviti. Njemu se nije išlo. Radno vrijeme je prošlo. I nije došao.
Radili smo tri sata bez svjetla, bez blagajne, bez rampe, bez brojača.
Morao sam, na kraju smjene, sve detaljno opisati u posebnom izvješću i u poseboj knjizi kvarova.
Učinio sam to točno tako kao sam sada opisao.
Ali naši vragovi ne miruju. Klupko se počelo odmotavati , a uz veliku i dobru volju svih aktera, ( čitaj: šefova )slučaj je zataškan, agregat poravljen ( ne bi upalio ni da sam pokušao ručno! ). Morao sam dosta toga izmijeniti u svojoj izjavi da bi električar ostao na tom radnom mjestu. Bio mi je zahvalan na neki poltronski način kojeg nisam podnosio, nisam krio i to sam mu rekao. Umjesto da se naljuti, on je i dalje inzistirao na nekakvom prijateljstvu. Bio sam grub i ignorirao sam takav poslovni odnos.

Život je tekao dalje u istom ritmu.

I onda smo se sreli: rak i ja. Nisam izgubio život, izgubio sam glas i posao. Poslali su me u invalidsku civilnu mirovinu koja se bitno razlikovala od dotadašnjih primanja, bakšiša, božićnica, regresa, dodataka za gablec, rad u smjenama, noćni rad…
I ništa se tu nije moglo napraviti. Nitko nije popušio moje milijune Opatije, nitko nije popio vagone piva i konjaka, nitko se nije nagutao ispušnih moji kamionskih plinova, nitko se nije kiselio četiri godine po rovovima.. nitko to nije mogao napraviti za mene umjesto mene…bio je to moj izbor i moja nagrada i kazna." Mislio sam da sam jači i od sudbine."
I dolazim do onog što sam vas htio ispričati.
U vlaku prema Zagrebu primijetim na susjednom sjedalu poznatu osobu. Čita knjigu. Nakon malo mozganja, prepoznam ga: električar! Ustanem, rukujem se, obradujem se i pozdravim ga s tim svojim bezglasnm glasom. Bilo mi je drago što sam ga sreo jer je dobro informiran o zbivanjima i dobit ću niz onih običnih ljudskih informacija o svemu, kako ovaj, onaj, ona, kako plaće, uvjeti, tko šefuje, tko se oženio, rastao, umro.

Osjetim hladnoću. Neprijateljstvo. Aroganciju.

Osjetim odbojnost prema sebi. Neskrivenu, grubu, namteljivu, namjernu, osjetim da on nešto meni pokušava vratiti. Osjetim nešto nalik osveti. Na moja pitanja odgovara sa da i ne, ne gleda u mene već »čita« knjigu, igra otvorenih karata:

"Dobio si što si zaslužio, dobio si baš ono što sam želio, dobio si i nije mi žao… i ostavi me na miru. Nemamo što pričati. Ja sam zdrav, za razliku…"

Vratio sam se na svoje mjesto jako brzo, stavio podatke u memoriju i pokušao vidjeti što sam to pogriješio glede njega i naše zajedničke nekadašnje poslovne suradnje. Nisam našao nikakav zločin, nikakvu podvalu, nikakav trač, oholost…nisam našao ništa što sam trebao učiniti a nisam. Odbio sam prijateljstvo koje se temeljilo na njegovm sitnom interesu i nepotrebnoj zahvalnosti. Svoju poniznost je pripisao meni.
Do Zagreba me nije nijednom pogledao kao nekog koga pozna, ili kao nekog komu ima nešto za reći.
Došli smo do Zagreba. Njemu se nije žurilo izaći van. Htio je da prvi krenem prema izlazu. Međutim, putovao sam za Sloveniju i nisam izlazio.

On je ustao, obukao se, uzeo svoju vrećicu…

Izašao je na Glavni kolodvor bez pozdrava, bez doviđenja.

Izašao je van iz vlaka bez ijedne riječi….

Važan!

Eto, kako jedan grom zapali šumu, udari pečat i ostavi ljude bez riječi.

Jednostavno povrijedimo ljude, htjeli il ne...
Npr. ti i ja na ovom blogu, znali smo komentirat zapise jedno drugom, prijateljski, ugodno....
dok.....
jednog dana.....
neko tebi drag, nije na sva zvona, ljigavo, omaolovazavao mene.....novu blogericu...
a ja se nisam dala...naravno...cemu?
dozvolit da me neko provocira, na mom blogu....taman posla.
i.....
eto tebe, kod mene....
izvrijedao si me...ostala sam paffffff.
i samo sam te izbrisala za sva vremena.....to je to.

Dobro jutro medo..

Da li to smije biti razlog za slavlje , za znak jednakosti između vaših želja i istinske pravde?
Sa mržnjom brzo raščistim, jer mi oduzima previše energije , iscrpljuje me i jednostavno ju pošaljem i pi*ku materinu nek se nosi tamo odakle je došla !
I možda , na trenutak osjetim likovanje kad vidim da je ona odjeknula tamo gdje sam ju poslala , ali kad vidim, posljedice više ne..ne..nikako.. to dalje samo mi izaziva sažaljenje.. a to je najgori osjećaj..kad se sažališ nad nečijim životom , karakterom , sklopom u glavi.. taj osjećaj nije vrijedan patnje..
S druge strane dešava mi se to kad me netko mentalno ubija, namjerno i ciljano i kad ga šibnem tamo di mu je mjesto , što dalje od sebe , nakon nekog vremena čujem , saznam , da mu/joj je sve otišlo u 3 lipe...i ne mogu da ne pomislim . Jesam li ja to izazvala ??? Jel to bilo milo-za drago ?? Jesmo li se sad izjednačili???
Ako i jesmo više mi nije bilo važno..po meni je mogao / la sjediti i na lovorikama meni bi bilo isto

Evo medo.. nisam mogla ostaviti više komentar sa nicka Oči-Boje-Duge pa samse morala prebaciti na Iris. Uspjelo mi je iz 29 pokušaja

sve se u životu vraća...i zloća i dobro. ne uvijek s poznate adrese. niti s one na koju računamo

jutro :)

Ništa nije onako kako izgleda. Treba vidjeti svoh grijeh, dati mu ime i nastaviti vožnju. Treba osati u prvom razredu svog vlaka jer većinom svi silaze u Zagrebu i prelaze u tramvaj. Jutro Iris, jutro Meija..

Malamaza? Jel to novi nick? Jel to netko novi?

čak i kad pokušam u svojim mislima reći da je netko to zaslužio, posramim se uz pomisao da se isto to meže dogoditi i meni.
Smatram da se frajer u vlaku nije ponio korektno. Sve što ti je zamjerao mogao ti je reči ili prije, ili se prije udaljiti iz tvoje blizine.

Interesna nazovi prijateljstva u firmama postoje i obično se raspadaju kad se netko spusti sa položaja. Što ne mora značiti da su uvijek interesna.

Baš to Pogni. Nisu uopće bila interesna. Mislim da me je ignorirao zbog toga što bilo što da sam rekao u tom trenutku, ništa i nitko to ne bi mogao čuti. Izjednačio je rzultat a ja ne znam ni da sam vodio.

ne znam kaj da ti na sve to, Medonjo, velim
s godinama se prorijede ljudi oko nas koji nas, svojim ponašanjem mogu iznenaditi, pa ni nema one gorčine zbog koje se možemo posramiti
barem je tak kaj se tiče mene

a ostal ljudi?
ježi ga, gledam na njih kao neizbježnu nužnost

Meija, već sam ti ovo rekao: Napisao sam chat prijetelju da više volim šumo nego ljude. On je odgovorio:: "jesi šumast!" A ja rekoh da je dobro dok šumi, dok jaganjci ne utihnu...

A ovdje na blogu imam utisak da sam izvan toka svijesti...nešto kao izgubljen slučaj koji ne zna da je izgubljen . Plivam leđno!

a ja sam ti napisala da može janjetina s mladim lukom ;)

imaš svoj krug i krugove
hodaš po liniji
voliš svoje krugove ;)
iskorači
napravi još nekoliko koraka u stranu
okreni se oko sebe

na određenoj udaljenosti širi je kut gledanja
ne znači da će ti se, kao i meni, svidjeti to kaj vidiš

kužiš?
ne?

;)

Moram osjetiti taj širi kut gledanja, njegov sjaj, "miris i iris", moram taj podsvjesni smisao moći pretočiti u riječi, u sliku, u kreaciju...možda bih tada zanemario te svoje krugove i malo izašao iz te svoje šume. Ovako , sjedim u čamcu...na kopnu.

Čitam blogove i uporno mislim da sam i ja nešto Bogu skrivio kad munje počnu sjevati...Najteže mi je kad lijepo postavim jasno pitanje: " Zašto ?" i dobijem odgovor: " Zato!"

gledala sam u životu ljude koji se koprcaju u svojim krugovima ne shvaćajuć da život prolazi mimo njih i govorila sebi da i ja neću tako- pa figu.
Jer ako žena provede život hvatajuć muža s ljubavnicama, a djeca joj odrastu da nije niti primjetila- onda je to kao nešto nad čime se mi ostali moramo zamisliti.
Međutim. I sama imam svoje krugove zbog kojih mi je ponekad i ono bitno zujnulo uz mene.

Pogrešno je učenje da najprije moramo voljeti sebe (u svom krugu naravno) da bi mogli voljeti druge.
Jer današnje vrijeme pre brzo ide da bi stigli izvan svog kruga primjetiti utopljenika u drugom krugu.

ha, zamisli da ležiš na dnu čamca, sunce ti grije lice, čuješ tišinu i osjetiš da nekaj trza
u tom trenutku ti baš niš više ne treba izvan tog kruga
ali ako u tome ne guštaš, e, onda ti treba iskorak


:)

pogni, meni su moji krugovi (još) uvijek dragi
znam da postoje
da su moji
i da se uvijek mogu vratiti u njih

;)

Pogni i previše je utopljenika. Mladih, starih, bloških. Trebao bih izgraditi držače za taj svoj čamac na kopnu. I sidro baciti uz stari hrast.

Krugovi u žitu, krugovi u pijesku, krugovi na vodi... Kad bih znao da su baš svi moji.?

izbjegavam imati svoje krugove koji me okupiraju.
kad sam imala najviše životnih problema onda sam hodala noću cestom kroz nenaseljeno. (još uvijek to radim) Onda vidiš koliko si "mali ispod zvijezda", nisi niti mrvica prašine, pa i tvoji problemi postaju mali, tvoji krugovi minijaturni. Pogled dobije širinu u noćnoj tišini. A još kad sam se glasno znala derati sama na sebe- sve se posloži na svoje mjesto.

Zaljubljenost je divna, jer oni koji svoj krug smatraju centrom svijeta, moraju od toga odstupiti.

ma možda se ne kužimo na temu krugova
pišem o osjećaju pripadnosti...kad mi je potrebno isključiti se od svega, znam di se mogu zavući bez dodatnih objašnjenja zakaj to radim

meni je to potrebno, kao svijet u kojem jesam jer sam sama izabrala biti

(pogni, moj krug je moja obitelj..na to sam mislila)

Kad se dogodi da se zaista smanjim a krugovi ne prate proporcionalno to smanjivanje, dobijem noć u kojoj sam ništa a krugovi se povećavaju. To me ne stavlja na poznatu policu, već izaziva još veće nerazumijevanja. Ako se odlučim maksimalno smanjiti, treba me čitav svemir pratiti. To bi imalo smisla i radi onog Meijnog kuta gledanja. Ovako znak jednakosti proguta tama.

Medonjo, ako je reduciranje kruga na minimalnu veličinu koja dozvoljava isto takvo kretanje, osobni izbor, izbor, ne opcije jedna od, zakaj ne?
i mrak može biti ugodan očima ;)

Pogledajte travu u mom dvorištu. Onu iza moje kuće. Fino sam je s grabljama uskopao, pognojio, jučer već drugi put pokosio. I što je više kosim , što je više uzgajam to ona brže raste, pa je opet sve više kosim, pa ona opet još brže...
Zašto to radim'? Zbog ljepote pokošene ledine. a to je iza kuće i to nitko ne vidi osim mene. Jel to dovoljno? Moj pogled? Nije. Ja volim visoku travu i miris zrele trave. Ponašam se nezrelo s tom košnjom.

hm....
volim miris pokošene trave. očara me kad ga osjetim u centru grada

;)

u visokoj travi ima beštija, buba i kukaca svih vrsta
kad naraste, posuši se, zalegne i nije oku ugodna

ha?

Nekada smo dva puta kosili dvorište; za Spasovo i za Veliku Gospu. I uvijek mi se sve činilo prekrasnim. Što to sada radim?!

trošiš višak vremena?
slijediš naviku?
ugađaš nekom? ;)

Meija, pričaš o zagađenoj gradskoj travi. Ja pričam o čistoj seljačkoj koju su subotom popodne pojele svinje i stoka. I nikad nije polegla jer je bila jaka i domaća.

"Trebali bi pokositi travu dok nije pala nova kiša!" Tako glasi smisao.

ok, ako je popapana, košnja je bila suvišna ;)
ali tam di nema živina, sklonih hranjivim travnatim navikama, treba je pošišati
fakat volim pokošenu travu, jutrom kad je još rosna
to su ti neki mirisi koji nikad ne nestaju

logično
jer kiša će je polegnuti
i?
eto ti dodatnog posla

si radio kao klinac od maslačaka one frfuljke?

I svirale od vrbice!

I jeo sirovu travu kiselice.

neka totalno drugačija vremena ;)

strujnp gpvno od nečovjeka