vještičje kronike

probudila se u zoru, protegnula u krevetu, a onda stopalima napipala već ofucane šlape,
ne paleći svjetlo i teško vukući noge otišla je do kupaone, prije toga je pažljivo sa dvije ruke zatvorila vrata predsoblja
ne želi da je čuju, oni koji prolaze sa gornjih katova pored njenog stana
ionako se trudila ne proizvoditi bilo kakve zvukove svog bivanja
iz istog razloga nije imala mikser, nije imala usisavač, nije imala express- lonac, ni onaj užasan pištavi čajnik
zbog toga, radio je uvijek bio na tiho, da se i sama morala napinjati kako bi čula vijesti
sjedeći na wc-u, nahranila je patuljastog zeca, on je tiha životinja, to što povremeno zacvili ionako prigušuju debeli zidovi, starinska vrata i dupli prozori
nije povukla vodu, kotlić je tako neugodno glasan, a na kraju punjenja i cvili, pa ga mora lupiti da prestane,
zato je isipala vodu iz plastičnog vrča u školjku i pažljivo spustila presvučeni wc-poklopac
umila se, otvorivši pipu tek dovoljno za tanki curak, nervirao ju je šum vode, a i čemu razbacivanje,
naboranim i modrim žilama išaranim rukama, popravila je sijedu kosu
prije nego je otišla u kuhinju, ponovno je otvorila vrata predsoblja, da bolje čuje, one druge..
jutarnju kavu skuhala je na priručnom štednjaku, usipala je u svoju omiljenu porculansku šalicu,
dok joj se kava hladila, nahranila je pajčolanku koja je polako plivala u trolitarskom akvariju smještenom na širokoj prozorskoj dasci
sjela je uz kuhinjski prozor, ne pomaknuvši strateški nabranu zavjesu, iako je jutros možda trebala više izvanjskoga svjetla
počela je rješavati sinoćnju križaljku, ulica je još bila mirna, auti orošeni maglom i parkirani
a zatim je čula kako se zgrada budi
mali divljaci iz stana iznad nje ponovno su kričali i lupali po stepenicama, preskakali po dvije,
usput tresući već rasklimani gelender,
jutros, čula je, vodio ih je otac, isti kreten kao i žena mu...nije ih ni pokušao utišati,
jer je sam vrlo glasno razgovarao na mobitel..
napela se cijelim tijelom, zaustavivši dah, očekujući tresak, jer naravno da su opet dozvolili da teška ulazna vrata lupe svom snagom, ti ljudi zaista ne znaju za što služi kvaka
još se ni jednom nije dogodilo da su normalno ušli ili izašli
srećom je zgrada bila stara, debelih zidova, ali njen stan je bio u prizemlju, sve je čula, prepoznavala,
kada je ko izlazio ulazio..
stropovi nažalost nisu bili izolirani i ti stanari su joj beskrajno išli na živce, svaku večer je morala telefonom zvati te odvratne spodobe, da smire, te male divljake, da više prestanu rondati, loptati se, kotrljati, bučiti, lupati
proizvodili su nevjerojatnu količinu buke, svi zajedno, blizanci pogotovo
svaku večer je bilo nešto drugo, ali u 21h više nije dozvoljavala da joj skaču po glavi, pa je zvala, njih ili predstavnika stanara, ponekad policijua
a onda je odlučila
ispijajući posljednji gutljaj već hladne kave,
ostavit će im jutrošnju veliku nuždu ispod otirača

haha. baš pričam kako ću predstavniku stanara isto to ostaviti isprid njegovih vrata, samo u ukrasnoj vrećici

:))) eto...buah brrr

Neki put treba uzeti zakon u svoje ruke.

za gospoju opisanu u blogu očito je da se radi o demenciji
ali ti babac baš nisi još dementna :))

sorry telefon:

zakaj demencija?
jel demencija nije rastresenost, zaboravljivost i sl.
ova ne podnosi buku i špija

demencija je puno više toga.
moli Boga da se nikad s njom se sretneš u obitelji.

moj tata je zadnjih mjesec dana imao "svoje ljude" koji su ga izvještavali o stanju u politici i teorijama zavjere (a bio je u bolnici), jedna mlada medicinska sestra bila je zaljubljena u njega, jedna ga je htjela ubiti i otrovati, a tajne sužbe su brinule o njemu.

i kad bih došla u posjetu, ovisilo je kad smo morali šaputati da nas nitko ne čuje, a ponekad glasno govoriti da ih zavaramo.
a večina toga je ovisilo što je taj dan gledao na televiziji.

:(( huh teško

gadno, pogni :(

je suseda, prosel sam tu situaciju. slicnu, ne tajne sluzbe, ali tajni neprijatelji....

to je alzheimer. kad zbilja nestane kakva je, a druga se stvori....

Si nahranila blago?