Moja riječ nema smisla...

Moj prijatelj otvori jednu od ladica koja je pripadala
njegovoj zeni. Izvadi jedan zamotuljak u rizinom papiru
i rece : " Ovo nije bilo sta, ovo je nesto specijalno.".
 
Odmotao je paketic i odbacio papir, i onda se
duboko zagledao u biranu svilu i cipku. Ona je
ovo kupila kad smo bili prvi put u NewYorku, prije
otprilike osam ili devet godina. Nije to nikada
upotrijebila. Cuvala je to za neku "specijalnu priliku".
"Dobro... ja mislim da je sada prigodna prilika za to".
Prisao je krevetu i polozio rublje pored druge
garderobe, koju ce ona imati na pogrebu. Njegova
zena je umrla. Okrenu se prema meni i rece: "Ne
cuvaj nikada nista za neke specijalne prilike, svaki
dan u tvom zivotu je specijalan".
 
Jos uvijek mislim na njegove reci... one su promijenile
moj zivot.
 
Vise citam, a cistim manje. Sjedim na terasi i
uzivam u pejsazu, i ne smeta mi korov u vrtu.
Provodim vise vremena s porodicom, a manje na
poslu. Shvatio sam da je zivot u sustini jedna cjelina
ispunjena uzicima, a ne tecaj prezivljavanja. Vise
nista ne cuvam. Upotrebljavam moje kristalne case
svaki dan. Obucem moj novi sako, kad idem u
supermarket, ako mi je zelja. Ja ne cuvam moj
najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga
upotrebljavam uvijek kad pozelim.
 
Fraze..."jednog dana" i "jednog od ovih dana"
su nestale iz mog rjecnika. Ako nesto vrijedi
vidjeti, slusati ili raditi, onda ja to zelim vidjeti,
slusati ili raditi SADA. Ja nisam siguran u to sto bi
zena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je
nece biti ovjde sutra, u sta mi svi vjerujemo.
 
Ja mislim da bi ona bila vise u kontaktu sa svojom
familijom, svojim najblizim prijateljima. Ona bi
mozda nazvala svoje stare prijatelje i molila za
oprostaj za neke nesporazume, i pomirila se s
njima. Vjerujem da bi ona isla jesti u kineski
restoran, to je njena omiljena hrana. Upravo ove
neuradjene male stvari sto meni smetaju, ako bih
ja znao da su mi sati izbrojani. Smeta me sto sam
prestao sretati moje dobre prijatelje koje sam ja
"jednog dana" htio kontaktirati. Smeta mi sto ne
pisem pisma, koje sam mislio pisati "jednog od
ovih dana". Smeta mi i zalosti me da nisam rekao
mojim roditeljima, mojoj braci i djeci, cesce, koliko
ih volim. Sada pokusavam da ne zakasnim, ne
drzim po strani, ili cuvam nesto, sto moze obogatiti
nas zivot sa smijehom ili radoscu. I svaki dan kazem
sebi samom, da je danas jedan specijalan dan...
 
Svaki dan, svaki sat, svaki minut... je specijalan.

Je, tako je.. svaki trenutak je specijalan.. ovo što si ti navela, zapravo je nježnija verzija tipa onog, živi se za danas, sutra možda neće postojati..
Uglavnom, potaknula si me na to, da ne čuvam više jedan šampanjac iz '73.. večeras ću ga podijeliti sa prijateljima.. slaviti život..