Don't build your star on my sky , but do it if you need it

svakog dana sve je isto
ostali smo sasvim sami
kiša pada po cijeli dan
odlučili smo da odemo u grad
kroz mračne ulice prolazimo mi
oči tih ljudi gledaju nas u mraku
kao da nismo poželjni ovdje
kao da nas ne vole
ne želimo biti ugrožena vrsta
u gradu nema mjesta za nas
hodaj mirno, ne otvaraj usta
da ne dobiješ batina
mi želimo da kiša prestane
da crne ulice dobiju svijetlo
da slobodno hodamo i pričamo
da svoj ponos nikad ne zaboravimo

Moram odmah odgovoriti na nekoliko istih pitanja...
Nije Zelenooka Travnička otvorila blog pod nazivom Zelenooka...
Niti je otvorila uopšte blog...
Pod bilo kojim imenom...
Ali pošto je shvatila da je većina komentara na novom blogu upućena njoj...
Srdačno Vam se svima zahvaljuje...
...
...
Kad smo već kod moje Zelenooke...
Mogu ja nju gledati u oči...
Mada ponekad u tim momentima zaboravim šta sam joj htio reći...
I mogu razgovarati sa njom...
I mogu se smijati njenim šalama...
I slušati njen grleni smijeh a ostati svjestan...
Zaljubljen ali svjestan...
Mogu se dogovarati sa njom o svemu...
Mogu dočekati sve probleme na nogama...
Jer znam da ona vjeruje u mene...
Mogu je gledati satima kako spava...
I kako diše...
Neprimjetno...
Mogu joj pomoći oko odabira boje za kosu...
Ili izabrati sa njom novu majicu za noćašnji izlazak...
Mogu živjeti sa njom...
Evo već preko deset godina...
I još nebrojeno toliko znam da mogu...
Mogu sanjati san koji ona sanja...
Nije se jednom desilo...
Mogu dosta toga jer ona je izvor mog života...
I samo neke...
Baš neke male stvari...
Ne mogu...
Ne mogu tražiti od nje da počne pisati blog...
Znam da vas puno voli...
I da je danas sretna jer je pročitala sve vaše komentare...
Koje ste željeli uputiti njoj...
Ali bloganje je lična stvar...
Ne kažem da neće nikad početi...
Ali to će morati sama odlučiti...
A već sad ima moju podršku...
Šta god odluči...
...
...
I samo da znate...
Mada već znate...
Zelenooka vas čita nekim danima i redovnije od mene...
Hvala vam u njeno ime...