jednom su sadili lipu, a i jednom je magellan otkrio ameriku

Pošta je najzanimljivija čekaonica na svijetu.

Ima jedna u nekoj tamo ulici, dugačkoj kao što je dugačka rječica na kojoj zimi, kada je pokrije čvrsti i fini ledeni pokrivač, kližemo i padamo i smijemo se i smijemo se i padamo i kližemo, sve dok nas guze ne zabole od padova, a ruke i nosovi se smrznu od višesatnog boravka na temperaturi ispod ništice. Ponekada ta rječica više nalikuje kanalu kroz koji se voda lijeno valja preko kamenčića što ih sa bracom i sekama čičkam po dnu za kasnih ljetnih popodneva.
Točno tako dugačka je ta ulica. I ni centimetar više.

A pošta, pošta što je ondje izrasla u golemu sivu građevinu gdje patuljci šarenih šešira i s praporcima na tihotapkama pomoću pokretnih traka nalik onim tvorničkima jedni drugima dodaju velike, pune vreće pisama, razglednica i paketa, e, ta pošta, to vam je najzanimljivija čekaonica na svijetu.
Ne, nemojte misliti da se Tihotapčari samo igraju i loptaju poštom, to ne. I nikada oni ne otvaraju tuđu poštu, ne, nije to njihov posao. Bilo bi to odveć neozbiljno, čak i za jednog tuljka šarenog šešira. Ili više njih. Vrijedni su i pouzdani i ako imate sreće predati pismo toj pošti, možete biti sigurni da će stići upravo na ono mjesto gdje treba stići. Tuljci se nikada ne zafrkavaju kada je posao u pitanju.

Odmah u predvorju te pošte, kat ispod vesele mašinerije, nalaze se šalteri preko kojih dijete od pet ljudskih godina jedva može pogledati i to samo ako se jako, jako propne na prste. Šaltera je puno, kao što je puno 505 sa crtom u onoj porculanskoj posudici u bakinoj sobi. Iznad šaltera su lukovi koji izgledaju kao da ih je ljudska ruka dugo i nježno dotjerivala. A iza šaltera, e tamo vam sjede ljudi. Ljubazni su i nasmiješeni i govore jezikom koji razumijem. Mislim da takve ljude ovdje na Zemlji zovu anđelima, ali ja sam sigurna da anđeli nisu ovakvi ili onakvi, već da svaki anđeo ima svoj dan.

Danas šaljemo pismo maminoj sestri što živi u zemlji gdje ima puno sunca, ne mogu se sada sjetiti kako se ta zemlja zove, ali mama i tata kažu da ću dobiti prave pravcate leptiriće kad dođemo kod nje. One leptiriće što se napušu i navuku na obje ruke skroooz do pazuha. Pomoću njih ću lakše plivati. Jedva čekam!

Uskoro ćemo se približiti šalteru. Seka me drži za ruku. Znam da je starija, ali nekada mi se čini da me drži za ruku zato što se boji. Ne znam još čega. Oko nas je mnogo ljudi. Neki su zamišljeni, neki se smiju, neki glasno pričaju i mašu rukama, neki su, hej, pa neki su i tužni, nekima se žuri, nekima se pleše, a izgleda da neki, fuuuuuj, moraju i na wc. Hajoj. Smiješni su baš.

Hej, znaš što? Samo, psssst, nemoj nikom reć. Mislim da su i oni anđeli.

Ovo je genijalno:) Oprosti kaj pitam: tvoje???

Naravno :) Hvala!

Ugodno, vrlo ugodno iznenađenje na blogu. Ne znam kako se dogodilo da ne primijetim tvoje dosadašnje. zapise. Užitak te čitati:)

Vrlo lako. Nisam pisala baš. Ove pisanije potrefile su se posve slučajno :) Hvala ti još jednom na komentaru dobrodošlice :)

pošta
uparvo takva
velika
sa puno zaposlenih
bilo je moje prvo radno mjesto
a priča....
dobra
skoro familijarna :)

tam sam i čul jednoga
kak na glas govori

bila tri brata
Micek, Mucek i Macek
dva su bila pametna
a treći je bil poštar