posve osobno

ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost. ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sijenke kolebanja s njegova lica kao što proljetni vjetar otklanja sjenke oblaka koje plove nad brijegom.
ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak još nedodirnut olujama.
onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi. i budi blaga njegovu snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči.
šeći njegovim žalom. neka te susreću ožaslošćene pliskavice. tumaraj njegovom šumom. prijazni gušteri neće ti učiniti zla. i žedne zmije koje ja ukrotih pred tobom bit će ponizne.
neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noćima oštrih mrazova. neka te miluje dječak kojega zaštitih od uhoda na pustom drumu. neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah svojim suzama.
ja ne dočekah najljepše doba njegove muškosti. njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustošili pogledi goniča stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika.
ja neću nikada voditi za ruku njegovu djecu. i priče koje za njih davno pripremih možda ću ispričati plačući malim ubogim medvjedima ostavljenim crnoj šumi.
ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen. ali mi dopusti da vidim njegovo lice dok na njega budu silazile nepoznate godine.
i reci mi katkad nešto o njemu, da ne moram pitati strance koji mi se čude, i susjede koji žale moju strpljivost.
ti koja imaš ruke nevinije od mojih, ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu!

lijepo mi je ovo... i, ne, nisam pametniji, niti sam drugdje.

Kamo skreću tvoje misli,
u koje ulice beznađa?
dok ljubiš moje usne
mekanim usnama svojim,
gledam u tvoje oči.
sretna sam.
možda mi možeš nešto pružiti,
nisi izgubljena duša.
tvoje srce luta mojim putevima,
crnim putevima punim krvi.
ljubiš me, nježan si,
volim tvoj dodir.
pruža mi više od užitka.
dotakni mi tijelo,
stavi ruku na moju kožu
i poljubi me
da umrem od doživljaja
u dubini svijesti.
pokaži mi da boli ljubav,
da strast gori u tebi,
pokaži mi da malo me voliš.

Mrzim sebe kad se sjetim stihova ove prekrasne pjesme, onda je to znak da sam zaljubljena na smrt i u totalnom, ku...

ne mrzit sebe ;)), a zaljubljenost nije stanje za bit u k****, ;)))

Ponosno me drzis uzdignutog u mirisu vremena
i promatras , kako se setam poljima tvoga tijela,
skupljam u narucje svog osmjeha njihovu vrelinu
i pod zelenom krosnjom tvojih zjenica odmaram.


Dok hodam, ti prolazis punocom sirokih ravnica
i nudis mi zrele plodove sa svojih mekih njiva,
a moje poljupce razlijevas preplanulim brazdama
i izazovno, bojom pozude, otvaras svoja bedra.


U zanosu vjetra donosis nepregledno jato uzdaha
i zajedno sa oblacima ptica slijeces u moju kosu,
pa se poput njezne kise zaplices toplinom zagrljaja
i uzbudjeno prekrivas moju iskonsku zelju za tobom.


Obalama svojih koljena, polazes moje zedne dlanove
i zadovoljno ih pustas na uzvisine suncanih grudi,
odakle dolinom krecu, na izvor nepresusnih strasti,
gdje ce se napiti tvoje beskonacno slatke ljepote.


Svojom istinskom zenstvenoscu tu postojano dises
i u tebi moja muskost iz korijena zivota nice i buja,
stalno klijas i rastes, snagom sna cvjetas i sjajis
i ponosno me drzis uzdignutog u mirisu vremena

hm...hmm...hmmm...ah!