čudan čovjek čudnog imena

Dan je bio sluzav i nesiguran kao sreća.
Kristali vodene prašine pljunuti sa guma putnika
prkosili su ritmu brisača.
Cesta je bila tkana molekulama vodika i kisika
a rijeka bubrila pod stenjućim mostom.

Htio bih dohvatiti skute tišine.
Umotati se u halje bezvučja i voljeti tamu.

Stvaram iluziju da otjeram košmar.

Mjesec je croissant u šalici crne kave
a rijetke zvijezde šećerna zrnca u mraku taloga.

Zamišljeni doručak pred snove.

Dok te nema samo mašta umiruje otkucaje.
Samo srce pjesnika ćuti život u praznini tijela.

Znaš li, ako se pitaš i grliš nemir kao i ja,
da jedino tvoja snena glava na mom toplom dlanu
i tijela sljepljena ljepilom umorne strasti,
mogu utišati galamu kaotičnih prisjećanja?

Sada znaš.

predobro :))

:)