čudan čovjek čudnog imena

nijem na odru dana
Nijemo me dotiču sjene
dok malvazija ispire nagovještaj kašlja
od proleterskog taloga tanina
i suicidalnog katrana i nikotina.
To je vino iz nekih prošlih jeseni
koje su lišćem bezumlja stvarale kolaže
i brazogtinama ih slagale u mapu koja nosi moje ime.

Izgradile su me ožiljcima, te jeseni i zime.

Dojim se svijetlom iz mjesečeve sise
dok vješte silhuete šivaju koncima želje
lancune i deke od tmine kojom ću noćas pokriti tijelo.

U kostima strah od vremena
i prostora koji u duetu kidaju htijenje
a vriska mačaka i lavež pasa
ljuljaju samoću u zipci nesmiljene buke.

A samo želim tvoje nježne ruke.

Pokraj skupog košmara parfema
pola škarnicla od čvaraka
i pola od sira i povrća
jauk praznine u drobu biva ušutkan
toplim kušinima fornetta.

Pothodnikom migolje mirisi i celzijusi
kao predziđe hladnoće na stanici
ljudi iz pozitive kroče u negativno
neinspirativni za Pirandella,
sva su lica ista
autorsko pravo neostvarenih snova
materija i očaj u simbiozi.

Cupkam s noge na nogu
pored šmrkljavih i sitnih Roma
dva tunja i slavuj sleću u ruke
pet kuna milosti i osobnog mira
dok činovnički sivo nebo
sakriva rošade zodijaka.

Smetenost me vraća u toplinu
na trenutak se uhvatim u rostfreiu zida
kutija cigareta, jeftini upaljač,
motoričko hvala i hitam ka zimi
iznad glave tutanj kompozicije
palim detektor želja
smicalicom naivnog praznovjerja
slikam te pred očima.

Kvazistvarnost nas nosi na osmjehu
a konfeti zimske idile lepršaju po zraku
saginješ se i grušaš snijeg
trkom i zagrljajem rušim ti naum
nestašica ravnoteže i sila planete
spajaju nam tijela
fleka smo na bijeloj podlozi
ljubim te, ljubim te, ljubim.

Ovisnost mi dlanom brani plamen
od propuha čistine
smjenjuje te skelet Paromlina
nisam Prevert,
šibice su rijetka nostalgija
jednom bih samo slomio tamu
da ti otrujem izgubljeni dah zadovoljstva
i zapalim cigaretu
nakon što smo vodili ljubav.

Dan je bio sluzav i nesiguran kao sreća.
Kristali vodene prašine pljunuti sa guma putnika
prkosili su ritmu brisača.
Cesta je bila tkana molekulama vodika i kisika
a rijeka bubrila pod stenjućim mostom.

Htio bih dohvatiti skute tišine.
Umotati se u halje bezvučja i voljeti tamu.

Stvaram iluziju da otjeram košmar.

Mjesec je croissant u šalici crne kave
a rijetke zvijezde šećerna zrnca u mraku taloga.

Zamišljeni doručak pred snove.

Dok te nema samo mašta umiruje otkucaje.
Samo srce pjesnika ćuti život u praznini tijela.

Znaš li, ako se pitaš i grliš nemir kao i ja,
da jedino tvoja snena glava na mom toplom dlanu
i tijela sljepljena ljepilom umorne strasti,
mogu utišati galamu kaotičnih prisjećanja?

Sada znaš.

"Da bih narod osiromašio potrebno je da stvorim takve ljude koji će ga opljačkati, onda njih treba opljačkati, tako da se može doći do slave osvetnika kao i koristi od pljačke." Diderot

Miluje me ova jesenja , rana, nagla
tama odbačenih suvišnosti.
Ponedjeljak u laganom umoru
tone u spokoj prohladne večeri.
I otkucaji sata gube se u zagrljaju tišine

Tek odsjaj lica u crnilu ekrana
upaljen žarom cigarete
odaje mi da ne spavam.
Umoran i umiren tkam tijelom feler
u crne skute mraka.
Ušivam se u tminu,
u svijet nijemih silhueta.

Normalno.
Slinava namjera da sjednem posred ruža
i napišem pjesmu o nama, o tebi i meni, o proleterima, nadničarima...
nakitim je patetikom zaljubljenih, ofarbam laticama
i predam u svijet virtuale
naš, njihov, toliko čudan,
iscijedila se, stopila s kapima kiše.
Normalno.
Nebitno.
Marginalno u sjećanju kao lanjski snijeg.
Sada sam vrtlar,
one koji su pratili pjesnika ne poznajem više.
No, tebe znam.
Umornoj ti radim kutak spokoja od ljudi.

Guta me i guši disonanca nervoznih ptica,
razbacanih riječi s ekrana u drugoj sobi
i blagih, pomalo preplašenih misli,
crtica molitve pred snove
...da oprostim i da mi oproste...

Neodlučno Sunce i nabubreno nebo,
povratnička kiša kao da zaboravlja nešto reći
uspava se u oblacima pa odluči na Zemlju leći
utišan , s prozora promatram svoj spokoj,
škripi, šušti , šljapka koracima kapi sipina toka mog vrta.
Sve je u njemu.
Eno i Ti prolaziš zavoj na putu prema doma.

Gabriel Garcia Marquez

"Kad bi Bog na samo jedan trenutak zaboravio da sam samo lutka
(marioneta) u jednom(kazališnom) komadu i poklonio mi komadić
života najvjerovatnije ne bih rekao sve ono što mislim,ali definitivno
bih mislio sve ono što bih rekao.
Vrednovao bih stvari,ne zbog onoga koliko vrijede,već zbog onoga što
znače,što predstavljaju.
Spavao bih malo, sanjao mnogo više,shvaćao bih da za svaku
minutu što zatvorimo oči,gubimo 60 sekundi svjetla.
Hodao bih kad bi se drugi zaustavili,bio bih budan dok bi drugi
spavali,uživao bih,kao u ukusnom sladoledu od čokolade,slušajući ih
dok mi pričaju.
Kad bi mi Bog poklonio komadić života,najobičnije bih se odjenuo i
potrbuške prostro na suncu ostavljajući otkriveno ne samo
svoje tijelo,već i svoju dušu.
Moj Bože,kad bih imao jedno srce,napisao bih svu mržnju na komad
leda i čekao svitanje zore.
Zalio bih svojim suzama ruže da osjetim bol njihova trnja i
sočan poljubac njihovih latica.
Moj Bože,kad bih imao komadić života....ne bih dozvolio da prođe
jedan jedini dan,a da ne kažem da volim,da ih volim.
Uvjerio bih svakog čovjeka i svaku ženu da su moji najdraži i
živio bih zaljubljen u ljubav.
Ljude bih naučio koliko griješe ne zaljubiti se kad ostare,a da i ne
znaju da zapravo stare onda kad prestanu zaljubljivati se.
Djetetu bih poklonio krila,ali bih ga pustio da sam nauči letjeti.
Starije bih naučio da smrt ne dolazi starošću,već zaboravom.
Mnogo sam naučio od njih,ljudi....
Naučio sam da cijeli svijet želi živjeti na vrhu planine,a da nisu svjesni da se prava sreća krije u načinu uspinjanja.
Naučio sam kako kad po prvi put jedno novorođenče svojom
malenom šakom stisne prst svog oca,drži ga stisnutim zauvijek.
Shvatio sam da jedan čovjek ima pravo gledati drugog s visoka
samo onda kad mu treba pružiti ruku da ustane.
Mnoge su stvari što sam ih naučio od njih i znam da,kad bi ih
spakirao u kovčeg što ga nosim sa sobom,umro bih nesretan.

Reci uvijek ono što osjećaš i učini ono što misliš!

Kad bih znao da će danas biti zadnji dan da te vidim kako spavaš,
snažno bih te zagrlio i zamolio Boga da mi dozvoli da budem čuvar
tvoje duše.
Da znam da je ovo zadnji put da te vidim kako izlaziš kroz vrata,
zagrlio bih te i poljubio i ponovo te pozvao da ti dam još više.
Da znam da je ovo zadnji put da ti čujem glas,snimio bih
svaku tvoju riječ da je iznova mogu slušati u beskraj.
Kad bih znao da su ovo zadnje minute da te vidim,rekao bih ti
koliko te volim i ne bih pretpostavljao da to ionako znaš!
Uvijek postoji jedno novo sutra i život nam daje druge prilike da
stvari napravimo kako treba,ali mislim da griješim jer danas je ono što ostaje i volio bih ti reći koliko te volim i da te nikad neću zaboraviti.
Sutra nije sigurno ni za koga,ni mlade,ni stare.
Danas bi mogao biti zadnji dan da vidiš osobe koje voliš.

Zbog toga ne čekaj više!

Učini to danas, jer ako sutra nikad ne dođe,sigurno češ zažaliti za
danom u kojem nisi našao vremena za jedan osmijeh,
jedan zagrljaj,jedan poljubac i da si bio prezauzet da i
ostvariš zadnju želju.
Gledaj da imaš blizu,uz sebe one koje voliš,reci im na uho ono što im
je potrebno da čuju,voli ih i lijepo se odnosi prema njima,
nađi vremena da im kažeš: "Žao mi je","Oprosti mi" ,"Molim te",
"Hvala", isve one lijepe riječi ljubavi koje poznaješ.
Nitko te se neće sjećati zbog tvojih skrivenih, tajnih,neizrečenih misli.

Zatraži od Gospodina Boga snagu i sposobnost da ih izraziš!"

Uznemirena noć i mamurluk friške zore.
Poljubac rastanka djeteta s tvojim očima.
Netom prije bačenog zrnja jutarnjeg svijetla
šetao sam bos livadama snova.

Gledao sam zeleni suton iznad otvorenog mora.
Kristalni odsjaj dekoracije na tvojoj preplanuloj koži.
Slušao jadransku filharmoniju i plimu uvučenu u cijevi i kamen.
Grlio sam te uzavrelu poput pijeska sljepljenog za tijela.
Ljubio te slanu.

Gutali smo kilometre halapljivo i neumorno.
Kao i kisele grozdove nečiste od prašine putnika.
Tvoj grad je ponizio bijelu ponosno blistajući ispod Sunca.
Jedno je dijete izreklo moje krnje ime.
Dijete tvojeg osmjeha.

Bog je povukao tamu i složio je u škrinju
gdje čuva umorne noći.
Kontinentom cijedi se nazubljeno sunce.
Kap po kap.

Budim se krmeljiv i stran samom sebi.
Padam.
Ne želim ustati.
Ne prihvaćam nijedne ruke do tvojih.
Nikada više.

Ležim nesmotren na protočnom dlanu vremena.
Znam, večer mi prijeti usudom podočnjaka.
Samo prsti jednog majstora što klize po žicama.
Zvukovi zbijeni u molove.
Blues.
Vidim noćašnju repeticiju.
Radim ježeve od opušaka.
Dosljedan sebi tješim kašalj da je svaka slijedeća posljednja.
Gasim. Palim.
Šutnja je boje ugljena.
Suha i zagušljiva.
Zamišljam da te vežem molekulama ugljika i tvorim dijamant.
Padam u zakašnjeli san.

Ne želim ustati.
Ne trebam nijedne ruke do tvojih.

Stupi slobodna u odaju instinkta
i učinimo besramnom našu blizinu.

Otvorit ćemo resore pamćenja osjeta.

Izljubljenu kožu spremiti u fascikl mirisa.
Registratore pogleda napuniti mimikom lica.
U ladici dodira pohraniti paletu grčeva.
U škrinju zvukovlja naslagati note uzdaha.

Pa ćemo opušteno leći.
Prazni kao iscrpljeni pobjednici.

I dok se dim zabranjenog užitka
plete u čvorove sa bezbojnim
i neophodnim molekulama kisika
a znoj ishlapi s površine naših materija
nosnice će listati tebe i oči će potražiti tvoje
dok će radoznale jagodice prstiju
tiho tapkati po tvojim skrivenim otkucajima
i nježno probuditi dah kojim magliš zrcala.

Pamti.
I kada mi okreneš leđa ruku pod ruku s odlaskom
pohranjena Ti dati ćeš mi repeticiju užitka.

Sada nije važno što sam osvjedočeni pacifist,što nakon jednog piva moram popiti još pet,što se ne oslanjam na druge i rijetko prihvaćam savjete.Što ne vjerujem u sutra već u jedno vječno danas.Važno je da sada sam promatram ljude kroz prozor kafića kako žure na autobuse prema svojim utočištima.Važno je da poslije svega pijem kavu s hladnim mlijekom, onakvu na kakvu me ona navukla, da promatram izloge po Ilici lijenu vukući korake prema banu ili satu kao da me još uvijek tamo čeka, promrzla,skačući s jedne noge na drugu.Moram priznati da je ostavila trag u meni.
Smijali smo se tog travanjskog jutra ćelavom kamiondžiji, nadimka koji neodoljivo podsjeća na luksuzni automobil, kako mlatara rukama pred ostalim zastupnicima, busajući se u prsa da dokaže poštenje i neprikosnoveno domoljublje.Iz šalica se protezao mirisni dim kave a tijela su nam bila lijeno ispružena na krevetu. Mislili smo da je to sreća.Živjeti zajedno, voljeti iskreno i bezuvjetno,razigrano.Njena smeđa kosa razlila se u valovima po jastuku dok je svojim kakao očima gledala ekran. Poznavali smo se tri mjeseca a od toga zajedno živjeli mjesec dana.upoznali smo se na nekom književnom jutru u «Palmeti» pomalo boemskom restoranu u središtu grada.Uz dva kratka pelina i pritajeni smijeh zbog besmisla nekih stihova dogovorili smo poslijepodnevni sastanak..Nosila je dugi crni kaput,poluvisoke cipele i pleteni šeširić ispod kojeg me dočekalo vedro, nasmiješeno lice.Uz živi razgovor šetali smo povijesnom jezgrom grada, kroz voštani miris Kamenitih vrata, pored Lotrščaka, Štrosom prema Mesničkoj.Osjećali smo toliko toga zajedničkog.
Prva dva mjeseca nalazili smo se ili u njezinoj garsonijeri na Trešnjevci ili u mom podstanarskom kraljevstvu preko puta Velesajma.Bila je liberalna, u potpunosti otvorena i bez tabu-a.Potpuna novost u mom socijalnom životu.Bavila se izradom autentičnog nakita i slikanjem.Ismijavala je politiku, imuna na sve prosvjede jer djeda su joj negdje u Slavoniji prvo pretukli partizani zbog nekoliko svinja koje im je odbio dati da bi ga ustaše ubile navodno zato jer je te iste, otete, svinje dao partizanima.
Poslije preseljenja u zajednički stan živjeli smo od prodaje njenog nakita i mog klesarskog umijeća.Svijet kao da nije postojao i stisnuo se unutar tog našeg unajmljenog carstva.Jedne smo večeri, pijuckajući Malvaziju, gledali jedan od klasika pornografije u kome John Holmes prodaje dušu vragu.Porno-Faust.Povela je temu o promjeni partnera i ozbiljnim me glasom upitala da li bih to probao.Onaj dio mog uma što se opirao tradicionalizmu i uvijek djelovao impulzivno kimnuo je glavom u znak pristanka i bez previše razmišljanja sutradan smo u oglasniku tražili parove za zajedničko druženje.
«On-175cm visok,35 godina,privlačan,nepušač.Ona-165,plavokosa,plavooka,velikih oblina.Traže privlačan par radi intimnog druženja»
Nakon kratkog telefonskog razgovora našli smo se u četvero na kavi u «Kavkazu» i bilo je očito da privlačimo jedni druge.On je bio informatičar u nekoj privatnoj tvrtki a ona medicinsja sestra.dok smo ih promatrali kako odlaze prema HNK, samo smo se pohledali, nasmiješili, primili se za ruke i krenuli prema doma.Nije iza moga osmijeha primjetila sjenu tjeskobe i u očima molbu da odustanemo.Bila je uvjerena da bih za našu ljubav učinio baš sve.
Bradati romantičar koji voli Jesenjina obrušio je svoj nimalo romantičarski vokabular na nekog iza kamere, kad je top označio podne.Golubovi su u strahu zalepršali s oluka a neki je stari tramvaj iritantno cvilio po šinama u Jurišićevoj.Sve smo obavljali u tišini.Povremeno sam joj upućivao pogled u kojem je trebala pročitati molbu za odustajanjem no nije ga shvaćala.Nije mogla znati da iza mojih slobodnih razmišljanja stoji netko tko takve stvari dopušta ali drugima.Izvana liberal.Iznutra puritanac.U četiri sata stajali smo na uglu Frankopanske i Ilice čekajući da se pojave.Stigli su držeći se za ruke,nasmiješeni, sretni i nakon kratkog pozdrava šestica nas je s mukom nosila prema Črnomercu.Mislio sam da zbog vonja oznojenih ljudi, okusa katrana u ustima i buke osjećam mučninu.No, to je samo moje pravo ja radilo pobunu u želucu i guralo kavu i croissant u grlo.Duboko sam udahnuo nekoliko puta i mučnina se pritajila.Kuća se nalazila u blizini ciglane, obrasla bršljanom i s velikim dvorištem.Ostavili su mu je roditelji kao sinu jedincu.
Smjestili smo se u dnevnom boravku, pijuckajući kavu i skačući s teme na temu.Želudac se opet probudio s prvim naznakama mraka.
-Kako ste se odlučili na ovo?-upitao je ozbiljnim glasom Ivan
Šutio sam, suzdržavajući se da ne ustanem, uzmem je za ruku, odvedem kući i poševim, tako da joj više nikada na pamet ne padne takvo nešto.Šutio sam.
-Prvenstveno radoznalost.Oboje smo sretni u vezi no malo začina nikada ne škodi-odgovorila je Laura, očito spremna na pitanje.
-Vjerujte, samo možete ojačati vezu jer oboje to želite i na kraju se nitko ne osjeća prevarenim-kroz osmijeh je rekla Sonja.
Ne čekajući odgovor Ivan je ustao i ubrzo iz kuhinje donio butelju Sivog Pinota.Za opuštanje,kako je rekao. Poznavao sam Laurin odnos spram vina.Dva dcl i lice bi joj se zarumenjelo a jezik nezaustavljivo raspetljao. Morao sam isprati grlo.Popio sam tri čaše usiljeno se nazdravljajući sa svima. Tri čaše na brzaka i slobodoumnost je zaokupila mozak.Otišao sam obaviti nuždu i kada sam se vratio Sonja je sjedila sama, lagano raširenih nogu izbacujući svu svoju koketeriju u mom pravcu. Sjeo sam pored nje, čagano opijen vinom i pogledom tražio Ivana i Lauru. Sonja mi je napunila ispražnjenu čašu. «In vino veritas», sjetio sam se poslovice. Nekon zvonkog ćin-ćin, odložila je naiskap ispijenu čašu i obje ruke omotala oko mog vrata.Kružila mi je jezikom iza desnog uha. Tijelo mi je lagano zadrhtalo. Jednu je ruku položila na moje koljeno, polako je povlačivši prema gore. Pokušavao sam ostati miran. Stavila je dlan na mlitavost mog spolovila.
-Opusti se- šapnula je
«Ne!», vrisnuo mi je neki unutarnji glas.
Odgurnuo sam je i ustao.
-Ne!- ponovio sam na glas.
Bila je vidno zapanjena pogledom me pitajući,»Kako ne?!»
-Gdje su oni?!-
Preplašena zbog mog tona pokazala je prstom prema jednim vratima. Stajao sam pred njima nekoliko sekundi a ljubav mi je gajila nadu da će Laura sad izlatjeti iz sobe i pasti mi u zagrljaj.Otvorio sam vrata.
«Ljubav je slijepa..»,pomislio sam,»Jebeš takvu ljubav!»
Bio je na njoj.U njoj, mičući dlakavu guzicu u skladu s ritmom njenih bokova. Zabila je nokte u njegova leđa. Slijepo nadanje navelo me na pomisao da to nije ona, da ruke ovijene oko znojnih leđa i raskrečene noge ne pripadaju tijelu koje nosi njeno lice. No shvativši da je netko u sobi, on se okrenuo i spoznao sam svu glupost svog nadanja.
Laganim pokretom ruke pozvao me da im se pridružim dok je Laurino lice odražavalo zadovoljstvo i iznenađenje. Skočio sam prema njima, zgrabio ga za ramena i jakim udarcem u bradu srušio sa kreveta. Pao je pored otvorenog paketića prezervativa.
-Što ti je!?Jesi poludio?- viknula je Laura
Zastao sam i zapitao se što mi je uistinu on kriv? Gledao sam je i uvidio da ona zaista ne razumije. Nije niti mogla jer tek sam tim udarcem skinuo masku slobode i pokazao pravo lice.
-Jebiga dušo.- rekao sam- Nisam ja za moderne veze.
Šutjela je kao i Sonja dok me pogledom pratila na odlasku.
Zapalio sam cigaretu stajavši ispod upaljene lampe pred kućom. Bršljan ko da ju je gnječio svojim ljepljivim granama dok je bijes, ljubomora i spoznaja sebe samog, u meni uzburkala sadržaj utrobe. Povukao sam dva.tri dima čudeči se vlastitoj mirnoći. Tada nisam znao da ću sutra plakati, da ne smijem kriviti nikog do sebe. Nisam znao da sam na taj način morao otkriti svoje istinske žudnje i shvatiti da u iluziji nema života kao ni iskrenosti u prešućivanju.
Gledao sam umorne maske ljudi kako hodaju cestom šutke, gušene i gnječene svojim strahovima i mislio kako ne gubim ništa. Samotna stvarnost bolja je od slatkih zagrljaja iluzije, htio sam reći, no nisam imao kome.

Brižni nokturno iza kulise jednolične kiše,
još jedan dan neopterećene intuicije.
Defenzivnom taktikom ukalupljen u učestale kretnje.
cigareta. kava.prozor. navike.
Potrebe isprekidane cvrkutom sjenica i
kuckanjem neprimjetnog sata u prašini zakašnjelog vremena
s kazaljkama koje skraćuju san.
Aveti tišaju , ogrnute dimom nestaju kroz pukotine,
u magli ili oblacima , sive kao jezgra života,
lake poput misli.
Sve će biti u redu.

Dobro si bilo, ti zakašnjelo jutro.
Snene riječi povratnika zbilji.
Prenulo si me dok je ljubih u bestežinskoj sferi.
No , ipak...osmijeh mi dotakne oči
jer te vidim ljenijeg od sebe.

Ugašeni televizor,
crna rupa dvodomenzionalnog svijeta.
Jutro je traka svijetla.
Nit Sunca prošla je kroz filtar zavjesa,
fotoni prkose nijemom tkanju crne,
prišili su se za ekran.

Blijeda traka šumova buđenja preko ušutkanih vijesti
i crnih kronika.

Vikend lijenost drži me pod krovom.
Sve vani je u bučnoj dostupnosti,
razgrađuje nutarnju tišinu prostora i misli
i dnevnog boravka i mene.
Dimenzija osjeta gutala je noćas previše.
Smrznute slike,
razlomljeni slide show uspavanog umora,
ponekad me prebace na periferiju apatije.

Kava i užarena aroma autodestrukcije,
odškrinuta vrata utočišta.

Kad se tope nadanja,
kao šminka brzopoteznih starleta pod reflektorima,
i putar s glave nemoćnih moćnika,
ciljevi su fleke u daljini
a hrabrost se dvoumi koraknuti,
baš kao u jutrošnjem prigradskom osvješčivanju,
uz povremene drhtaje,
shake svježine novog dana i nepriznate bojazni
za nas, za njih, za tebe i mene,
za one u slatkim i čistim okovima oznojene moralnosti,
prihranim optimizam aerobnim mislima,
udahnem duboko, spretno izbjegnem kašalj i šljam,
....ljudi u opreci s Gradom,
slijepi šeću trendove...
....listopad škripi kroz sipinu...
....koraci gnjave usnulo lišće...
....lirika zagrebačke jeseni dimi se iz kartonske čaše...
...mlado vino, cimet, klinčići...
....udaljene mrlje mijenjaju strukturu...
I sitna radost je naposlijetku radost.

Iako se cijeli život deklariram kao pripadnik superiorne? manjine, ljevaka, sad dok mi je lijeva jedina mogućnost funkcioniranja, primjećujem koliko sam ustvari ograničen. Pišanje, rezanje i pisanje jedino mogu obaviti lijevom. I, naravno i vjerojatno zbog same ograničenosti, odnosno neimanja izbora opsjedaju me trupe Onanije. I, tak...