posve osobno

"...Ti kažeš da je život krabuljni ples i da ti je on neiscrpan izvor uveseljavanja. Pa ipak, nikome nije pošlo za rukom da te upozna. Svako tvoje objavljivanje je prijevara. Ti možeš samo na ovaj način disati, spriječiti nekoga da u tebe prodre i dah ti oduzme. Tvoja se djelatnost sastoji u tome da sačuvaš svoj zaklon. I to ti je utjeha, jer tvoja je obrazina najzagonetnija od sviju. Ti zapravo i nisi ništa. Ti postojiš samo u odnosu. Pružiš li čeznutljivo nekoj pastirici ruku, u trenu se pretvaraš u sentimentalnog pastira. Časnog duhovnog oca obmanjuješ svojim bratskim poljupcem. Ti si sam ništa, tajanstvena prilika..."
Znam da očekuješ da pišem u prvom licu jednine. A to je upravo onoliko teško koliko izgleda lako i samorazumljivo. I upravo zato što ove riječi jesu potraga za tim 'Ja', one su toliko nesigurne, zaobilazne, posredne (one su tuđe u istoj mjeri u kojoj su proživljene). U toj potrazi nisam u stanju naći primjerenijeg posrednika do onoga 'Drugog': da bih stekla pravo govoriti o sebi, moram pronaći 'Drugog'. Ako danas smijem govoriti u prvom licu jednine, onda je to stoga jer mi se prethodno netko obratio s Ti.
umjesto sunca što se klaustrofobično osmjehuje u kutu slike, ostavljam ti prazan prostor. shvati to kao neobrađeno igralište i mnogo svježeg zraka. nema simbola i nema bola.
I tako, u svim danima su svi dani. Ona omražena siva svakodnevica su požutjeli zidovi, prljavo rublje, ručak na stolu. Najlakše se zaboravljaju stvari koje se uvijek ponavljaju. Tako i obrnuto: nezaboravno je ono neponovljivo. Ili barem dok ne zaboravimo i time omogućimo da se dogodi ponovo.

upravo tako. i jesmo nista dok nas se ne oblikuje. u nekom odnosu se oblikujemo, ovako ili onako. cekati oslonce slucajnosti zahtjeva pravu vjeru. s druge strane je herojski poziv na uzviseni pad... ? ili? /i, da, volim ove tvoje tekstove.

uzvraćam na ovo zadnje istom mjerom