Umorni Bukovsky

Čitajući ovo pismo ne možeš nikog povrijediti, ni jučer, ni danas.

Čitajući ga, tvoja ljubav prema Njemu neće se smanjiti , niti ćeš stvoriti malu nevjeru, dapače, čitajući ovo pismo tvoja ljubav postaje jasniija, glasnija, potrebnija, smislenija. Tvoja ljubav postaje hrabrija i čvršća, jer je i ovo pismo sjećanje i samo sjećanje na jednu »našu« ljubav. Ujedinjene, tvoja i moja ljubav spajaju se u nešto što nam je danas potrebo, spajaju se u novoj osobi koju volimo svatko na svoj način.

Moje pismo ne može biti grijeh.
Moje pismo ne može biti pogreška.
Moje riječ više ne mogu i ne žele povrijediti.

Ako je nešto sveto i nedodirljivo, visoko i neponovljivo, u mojim mislima, onda si to ti, tiho jutarnje sjećanje na tebe…bila si mi mnogo toga, bilo mi je lijepo s tobom…ti si sjećala i ponavljala, a ja sam osjećao.

Bilo mi je lijepo s tobom.

On je bio jedno vrijeme s nama, tvoja tadašnja budućnost i tvoja sadašnjost. Možda je u rastanku bio još netko, ne znam, rastanak je dugo trajao jer je sve umanjivao, brisao tragove, vraćao darove…

Rastanak je predugo trajao.

Jedina greška naše ljubavi je bila naša ljubav, bila je Ona.

Nismo se smjeli sresti.

I kolikogod se trudili, pazili, šetali, čuvali, gledali zalaske i slušajući slavuje u zoru, bili nježni, ljubavni, s mnogo biranih riječi, ljubav se, ipak, pomalo trošila, nismo bili srodne duše, ljubav je izgarala, nestajala, pa se vraćala sve slabija, jer smo , nažalost , tako i napravljeni…

I kad jako volimo, ne želimo vjerovati da je i ta ljubav nastala radi rastanka, radi još jednog bola i iskustva a bez tragedije.

I kad jako volimo, uvjereni smo da je to vječno i da će trajati…trajati…trajati.
Nismo htjeli sumnjati , samo smo voljeli maštati i sanjati.

Ispuni li smo još jedan zadatak u ime ljubavi.

( I da te opet vidjeti mogu to bih ti rekao: Ispunili smo svoj zadatak! )
Ovim pismom , da se ne zaboravi, želim ti od srca Veliko Srce, puno ljubavi prema sebi, njemu, svim tvojim najbližim i nemoj htjeti da ti trebaju ove riječi.
Znam da ponekad pomisliš na mene jer kad pomisliš, eto, ja nikad ne mislim na njega, ti si baš tada mislila na mene. Pojam »Nikad » traži od nas puno vježbe, odrcanaja , poricanja, zaposlenosti.
Lakše je priznati nego se tomu protiviti..
Budi ti meni zdrava što puno znači, a ja ću, tu, u drugoj ulici iza ugla, ili baš na samom uglu, nazdraviti u tvoje ime s mojom dragom i našim novim društvom. I nećemo se nikad više sresti.

Medo

P.S, Došlo je proljeće i u zlatnim zrakama donijelo i dio svih proljeća. » Blago onima kojima je to važno!«
Hvala ti.

.!

ma, tkogod ovo pročita, mora poželjeti opet voljeti, iako je trenutno daleko od ljubavi....

Ne kužim se u te morseove simbole . Neću se ni truditi. Štu upamtim- upamtim. Za ostalo imam običnu abecedu i obične riječi.

A meni u glavi odzvanja Oliver i Podsjeti me što to biješe ljubav....
:)))

Voljeti je predivno. Ono što je teško je rastanak i prestanak. Uvijek izgleda kao mala izdaja i prevara. ( Dobro, dobro, ima i velikih, znam i priznam )

Janje, eto Oliveru je trebala jedna rečenica a meni čitava stranica. U tom je razlika između pjesnika i šegrta.

Medonjo, pa valjda znaš kad nemam kaj dodati, da je to to kaj sam trebala pročitati ;)
(zato samo točka i uskličnik...)

Meija, ops i zgrlj!

i sad sam se namrgodila - slijedeći ovakav zapis bu bio s prvim danima jeseni?

blago i onima koji znaju (i dalje) voljeti, bez obzira na godišnja doba i sve one godine koje su izbrojali

Postoji obično trčanje i trčanje sa zaprekama. Mislim da su i šetnje takve. Meni se preporučavaju lagane šetnje.

skaču ljudi i s padobranom, pa....ne znači da će naučiti letjeti ;)

Volio bih čuti da ovakav zapis ima smisla i kad je u 66-toj. Ima li?

ima. IMA!
ITEKAKO IMA!!!!

jel dovoljno uskličnika?

ljubav na pozna godine. i nije drugačija, samo mi nismo oni koji smo nekad bili ;)

Ne bojim se svoje patetičnosti, bojim se nekakve nepoznate staračke patetike koja nalikuje na izmišljene snove... ( Ma, kurac se bojim! )

oprostite što psujem

ako živiš sad, ne vegetiraš, možes si priuštiti i određenu količinu patetike, vezanu i uz neka prošla vremena, onu koja tebi treba ;)

Misliš da se to podrazumijeva, ili treba i epilog.

znaš da ne volim cendravost i kad je o ljubavi riječ mljackavost :), ali zakaj ne i biti patetičan, s vremena na vrijeme?
pogotovo ako smo nje svjesni, bez da nas netko pola sata pika prstom u oko :)

i bez patetike, reći ću ti - hvala - na ovom zapisu

idem off...čitamo se, Medonjo :)

lijepo je ovo pismo..

Trebalo je biti još ljepše...da sam znao.

nije..trebao je samo poljubac jos..neki iz kojeg se sve moze pročitati..sve, cijeli zivot. i patnje i nadanja i stradanja i ljubavi ovakve ili onakve..
samo jedan poljubac...
..i odvesti je u krevet.

I letjeti je vrlo jednostavno...samo poništiš gravitaciju!

sve je moguće..ali baš sve!
samo smo mi u našim malim umovima i našim tijelima ograničeni. tj, sami sebe ograničimo i ništa ne vjerujemo..da je moguće.

Kažu da nas je civilizacija dotukla!

ma,svi mi imamo prste u tome, ne brini..

Medo, svaka čast na pismu, ali ovakve blogove su nekada pisale žene na Iskrici, više ne često...:))

Znam. Sada su se pojavile muškarčine na iskrici. Sve sami branitelji, menadžeri i hrabra , neslovljiva srca. Pa, zvali su me pičkica.