Umorni Bukovsky

Imali su troje kumove, prve, druge i treće, imali su bezbroj djeveruša i djevera…svaki jebeni svat je imao nekakvu funkciju, bilo je preko 60 automobila, bila je i trobojnica, ustvari dvije trobojinice, dvoji tamburaši, pokretni i nepokretni…
Bili su jedinci u svojih roditelja.
Ona profeserska kći.
On sin bankara.
I sve se obavilo bez ijednog ispada. 700 duša na jednom mjestu bez ijednog sukoba.
Došao je rat, prošao rat…kao i svaki drugi rat.
Imali su sina i psa i bili su oba ljubimci djedova.
U prvim godinama poslije rata počelo se malo zatezati:

Škrip…škrip.

Bilo je tumačenja raznih, da smo ljubomorni, da se za dobrim konjima uvijek praši, da ne znamo prihvatiti tuđu sreću, tuđi uspjeh…
Priče kao priče…
I jedne subote, radio je Rade ( inače je Boban ) treću smjenu i skoknuo doma po gablec.
Noć je bila mirna, proljetna, neprovokativna…noć kad se obično vodi ljubav, ili čvrsto spava.
Ona je mirno spavala. Na stolu u kuhinji. Ispred nje više od pola ispijena flaša konjaka i nedovršeno pismo. Pogledao je pismo:
»Dragi Darko!
Ne mogu više živjeti bez tebe.
Nestajem. Gubim i razum i tijelo.
Stalno moram nekog moliti za nešto samo da bih te vidjela. Molim. U rukavicama. Dani su prekrasni a ja molim samo za sitnice življenja, za malo nade, za bilo kakvo svijetlo. Ljudi misle da smo mi ( moj muž i ja) dio jat seta a ja sam dio groblja. I nikom ne mogu uputiti ni jednu riječ, nitko ne može meni reći nešto što bih razumjela... kažu da se uz novac lakše pati, kažu da je sredina odgoj, da je odgoj moral…svojstvo.
Ne znam što im to znači.
Nemoj ovo nikako tumačiti. Sve više je alkohola u mojim noćima. Utapam zaborav u mučnini. Izgubila sam, a nisam se ni borila. Nije bilo niti zapovjednika, niti bitke, niti javnih poraza. Ni prozivke. Bez bitke, bez pobjede, bez borbe, bez tuge, bez suza. Izgubiš sebe a ne dobiješ niti jednu mirnu noć.
Da mi je otići na selo, u onu našu kuću da se u samoći počnem okretati i tražiti. Da se vrtim i urličem Nema ni samoće.Ne puste me niti u moj dio samoće.
Znaš da se moja majka pokušala ubiti. Nije uspjela. Sada je , naravno sretna. Ja ću uspjeti. Nikad me nije išla ljubav, sve ostalo sam radila odlično. I žao mi je, i muža, i sina, i naših roditelja, i naših kućnih prijatelja.
Nije mi žao tebe jer ti i dalje radiš ono što znaš. Čula sam i za novu djevojku…vidjeli su te negdje u Splitu.
A ovi dani su puni mirisa.
Puno latica, i trešnji, i potoka…
Dosta mi je tog, tog…..«

Pismo nije bilo završeno. Zaspala je, i zaspala na njemu. Vidjele su se suze na papiru.

Lagano je uzeo pismo i dopisao:

»Draga moja supruga, sutra neću doći doma. Doći ću kasno navečer. Uzmi svoje najvažnije stvari i vrati se svojom roditeljima. Jasno ti je da nemamo o čemi pričati.«
Otišla je. A život je dalje išao svojim putem. Rastali su se i još su i danas sami. Ponekad se nađu. Nađu se i u krevetu.

Plitka priča za dvoje pamtnih osoba. Nije im se dalo. Nije im se dalo od prevelike sreće.

*

Narezao sam jesenskih kobasica, malo više šunke, sira, mladog luka i poslao jedno sjećanje u daljinu.
Možda ga danas znaju pročitati!?
Možda i oni imaju svoje sjećanje?

Jebote, ako vas ne pali ljubavni odnos, mogli ste trznuti na šunku i kobasice, baciti malo flerta. Zaključio sam da je zdraviji lukadol od lekadola.

"Narezao sam jesenskih kobasica, malo više šunke, sira, mladog luka i poslao jedno sjećanje u daljinu."
Iskreno Medek, probaj 7 dana ne jesti, pa biraj između hrane i pice, sigurno Ti se ne bi digao, čitao sam knjige od Solženjicina o gladi u Staljinovim logorima, ljudi nisu mogli izdržati da ne gledaju kako drugi jedu ( NE hebu )...:))

Uf, uf, uf.....

Dogodi se ljudima stosta u zivotu, bez da su planirali i zeljeli. Ne znam kaj da velim na takve fatalne ljubavi. Jedino znam da ima ljudi koji ne znaju voljeti obicnom ljubavi...koja to za druge i nije obicna, nego bas onakva kakva treba biti ;)

A zakaj ne pises u jutarnjoj smjeni? Znas da ova nije moja :)

Meija, večernja šihta ima miris po bludničenju. Jutarnja miriše na jabuke.

Jabuke? S cimetom? ;)

Alane, čitao sam Solženjicina i nisam nigdje našao ljubavi. Kad je riknul Staljin, šutke su bacali šubare u zrak...nešto što je malo blisko, najbliže ljudima...i emocijama.

Jabuke bez začina...

Idem. Po jabuku. Citamo se :)

Netko živ, netko mrtav a netko i čitan...

Ne znam Medo, na moj najbolji Blog o Filmu života 0 ( nula ) komentara, kada stavim neku glupu temu gdje se svi mogu posvađati, svi navale u arenu kao ludi, barem 100 komentara, možda i 200 - 300? :))

Meni se ponekad samo priča, Alane. Volio bih kad se komentari ne bi brojčano registrirali, već da se važe težina komentara.

sve zavisi s koje strane flase ovo citas :)

Ako je prazna pred tobom..puno u tebi..eto ti tuge...

ako je obrnuto.. hmm..

onda se napijes i bas te briga :)

Alkohol je najiskreniji lijek. Otvori svaku ranu i pušta je da polako zacijeljiva, tako polako da urličemo na utakmicama ono poznato o domu.

uuuu. to je puno. znati stati

..bemti vraga medo
nema mi ljepšeg sjećanja od sjećanja na...pušnicu...mmmmmmm
:))

Žalosno je kaj je njoj nakon toliko godina trebao konjak i greška da mu kaže istinu....

slavonijo...ne bi te volila
da se nisam u tebi rodila..iju..iju ju :))

hm...nameće mi se pitanje: imaju li djeca iz dobrostojećih obitelji pravo na nesreću? kao i na sreću? u stvari, to se pitamo samo mi iz siromašnih. zašto nam je začudno to što srećkovići nemaju sreće? svjedočim godinama jednoj takvoj i onda shvatiš...ljubav ne možeš kupit! al zdravlje možeš, reče ona. a onda možeš i ljubit!

To kaj moreš ne znači i da budeš...

zamisliš se virtu, kad godinama gledaš dvoje mladih koji se vole, imaju love, zgodni su, pametni imaju sve i mogli bi živjet u sreći? čak si i zdravje mogu kupit, no, uglavnom ne žive sretno...jer svaki dan nešto ne valja? nisam uspjela dokučit zašto tako? možda je to ta medina stepenica koju nisu uspjeli dokučit? ili ju ja ne uspijevam? vremenom, to je već i desetljeće, odustaneš od pokušaja razumijevanja i samo...živiš i promatraš!

Razmaženost?
Ne kužim ljude koji misle da će projiciranjem sreće na svoju vezu i oni samo automatski postati sretni.Ne ide to uvijek skupa.

nije razmaženost, virtue...ne možeš sve u životu racionalizirati i umom objasniti! moraš emocijama dokučit puno toga..a nažaost, mladi ljudi se boje svojih emocija. i ego...što su ljudi obrazovaniji to im je i ego...nabildaniji!

dobra ti priča medo! odlična.
još jedna u eteru priča nikad pročitanih od onih kojima je najviše trebala.

a naslov je topšit!
oh in sploh!