Umorni Bukovsky

»Kad gledam nebo, vidim tebe. Kad gledam more, vidim tebe. Kad gledam sunce, vidim tebe. Kad gledam zvijezde, vidim tebe. Daj, makni se iz moje dužine.«

*

Te godine je moj redovni prvi faks upisalo 800 brucoša. Sa mnom 801. Inače su fakultetske dvorane na tom faksu prilagođene za maksimalno 300 studenata.
Najgore je bilo to što je kolokvij iz pojednih predmeta bio samo redovna nazočnost na predavanjima što se dokazivalo uredno zabilježenim predavanjem.
I tako smo ušli u rekorde prepisivanja i zaduženog predavanja.
Kad je bio tvoj red za hvatanje, morao si ići jer je desetak drugih trebalo te sheme, skice, amebe. Tako su se stvarile grupe prijatelja, grupice koje je spajao kolokvij… iz botanike, anorganske kemije, nacrtne geometrije…
Na svakom predavanju koje sam morao ja kao ja pažljivo bilježiti i slušati po službenoj dužnosti bila je jedna Zagrepčanka, visoka, plava, neosvojiva. Za mene neosvojiva. Nisam pokazivao poseban interes za nju jer mi nije bila samo kiselo grožđe, već posječen vinograd.

Zašto bih se posebno trudio, kad je većina drugih djevojaka imala sve kao i ona samo možda, drugih dimenzija i boja.

»Frajeru, tko si ti da me izbjegavaš? » Pitala me jednom pri povratku, na onoj uskoj stazi od faksa do tramvaja. Išao sam polako, polako, kako sam naučio uz moja goveda i moj pašnjak. Uz svoj sumrak i potočni kanjon.

Studirao sam šumarstvo a odrastao u šumi. Lagani korak iz navike i običaja.

»Nije točno! Ne izbjegavam te već se ne mogu probiti do tebe.!
» Kako to da danas nema nikog uz mene'«
» Ne znam, nešto se moralo dogoditi. Gripa, alergija, ili si bjegunac, izbjeglica, ili puka slučajnost.«
I riječ po riječ. Jedan korak jedna riječ. Shvatio sam da nas , uzput, nas nekoliko iz grupe poziva na svoju feštu. Na sjećam se što je slavila, sjećam se da je rekla da će biti živa glazba i da će i ona svirati i pjevati.

Odazvali smo se. Bilo je to negdje na kraju Savske. Plesalo se i vani, i na terasi i u dvorani.

Glazba je bila glasna, električna, poznata.

Negdje, iza ponoći, na jednoj dužoj pauzi je nestala. Nestala u tami.

Ne znam tko je primijetio, ali , ja sam primijetio. Ne znam da li me je smetalo, ali me je smetalo.
I bje dan drugi..treći…mjeseci.. šesti, deveti…ispitni rokovi. Nisam dao godinu , čak ni uvjetno…
I opet me je uhvatila u tom mom lijenom koraku. U jesenskim rokovima, jesenskoj odjeći, jesenskih boja.
» Napravila sam AB. Prekidam studij , idem u Italiju na gitaru. Dalje ne znam što će biti.«
Nikad je više nisam vidio, iako su do mene ponekad stizale vijesti…Njemačka, Canada solo gitara…šansone… Dala mi je običnu kovetu, uz osmjeh i dodir, uz malo tuge i podsmjeha, običnu kovertu, i rekla:

» Jednom kad budemo jako stari, otvori kovertu i pročitaj čije sam dijete ubila.«

Spremio sam kovertu u korice dnevnika, u kožni ovitak dnevnika koji je bio pun raznih šahovskih zamki, kombinacija, viceva, sitnog nacionalizma i koji je često lutao… i izgubio sam mu trag.
Dnevniku.
Nisam bio nešto posebno rasplakan jer bi takoitako ostao doma i nestao, kao što su nestale sve moje uspomene, pisane i fotografirane, školske slike i slike volova, krava, plastova slame…vozova sijena.

I evo, ovih dana, 45 godina kasnije, svibanj, 45 godina kasnije, Najstarija Kći Šumara iz Osekova mi poštom poslala stari, dragi, zaboravljeni Dnevnik.
Sjetio sam se da u koricama ima koverta. Je, bila je još uvijek tamo kako sam je i spremio.
Je, i u koveri je bila jedna tajna. Da li smo posve stari, nisam se pitao, jer nisam o njoj ništa znao, niti čuo. Ne znam niti da li je živa.

Otvorio sam kovertu i na stol je pala vizit karta bez grafičkog dizajna. Obična vizit karata sa crnim krupnim slovima:

VIS » CRVENI KORALJI "

Hm, hm, možda je tada , tog ranog svibnja bio napravljen jedan novi Beethoven, koji nije dočekao svojih pet minuta?!

Negdje u šašu Savskog nasipa.

konačno da si se vratio na blog svojim pričama. i da imam kaj čitati...;)

ojla!

tko zna kaj se još krije u koricama tog dnevnika :)

..i u šašu savskog nasipa :)

Morti nije domaći šaš, možda je engleski ljulj? Tada bi i djeca bila europejskija.

Sas kozmopoliti ;)

yes

znaš kaj, ljubomorna sam na tvoje priče. moje su zahrđale :(

Nebo gleda tebe čak i onda, kada ti ne gledaš u nj!..

Medo, sve si bolji i bolji, stvarno dobra kratka priča....:))