vještičje kronike

teško je shvatiti, možda
ali neke stvari se uče, ma čak ni ne uče..već upijaju, (ko spužva bob skockani)
iz doma, iz najbliže okoline
od svojih
odnosi muškarca i žene
pa sinovi upijaju kako im očevi tretiraju majku
pa će oni isto tako tretirati svoje buduće
a kćeri upijaju kako im majke tretiraju očeve
pa će one tako tretirati (ali i očekivati ili tražiti dok ne nađu) taj i takav isti tretman
ali i to tretman, je neprikladno..bolje je reći:
nježan odnos, brižnost, ljubaznost, ljubav, pažnja
pa je recimo sasvim normalno kada muškarac iz čista mira zagrli ženu, poljubi je
isto kao i poljubac kada se ide od kuće ili se vraća istoj
i obratno vrijedi, naravno
pa je recimo sasvim normalno da se zapleše onako iz čista mira
po kući, u dvoje..kao da su i dalje sami, kao da nisu samo i isključivo roditelji,
već su par
njih dvoje
a zaplesat će samo zato što je ta neka njihova davna stvar ponovno na radiju, na tv-u
makar taj ples trajao samo tih tri do pet minuta, u prolazu između kuhinje i dnevnoga
i uopće nije važno ni bitno koliko je godina proteklo u tom njihovom zajedništvu
i jesu li se već „probali“ ili se "probavaju" ili su već odavno "isprobani"
jer lijepa riječ je uvijek razlog za zadovoljan osmijeh
pa bila ozbiljna, iskrena, šarmantna, zafkantska ili načisto pretjerana
lijepa je
čuješ je
znaš za koga je
za nju/njega/tebe je
a nježnosti tipa:
lijepa si mi danas
cvijeće bez povoda, jer je taman sa grincajgom sa placa
kolač u koji idu cvebe, a bez cveba, (jer ih on ne voli)
samoinicijativno obući bijelu ili svjetloplavu košulju i staviti šal kravatu, samo zato što je danas njen rođendan,
i taj dan pokušati pretvoriti u pozitivan, lijep, kućno intiman
iako je "pravo slavlje“ tek u subotu…
a njemu svezati kravatu ili popraviti kragnu usput se dižući na vrhove prstiju da mu se dosegnu usne
Neki/neke koji su to vidjeli, doživjeli, potražili i misle i vide i znaju da postoji
njima ništa od toga neće biti ni sumnjivo, ni lažno…
i neće tražiti razloge,podtextove, niti će ih mučiti sumnje

da, dono...meni je važno da ja nisam lažnjak! a on...hm...često nije, no neki put i je! prepozna se ta razlika, ali ne baš uvijek! i bilo je dana, godina..kad sam sebi to zamjerala! danas više ne...svatko nosi sebe što jest i što nije. i odgovoran je za sebe. ne mogu se ja sramiti što netko mulja, petlja, laže, neiskren je! ta neću zato hodat ko po iglama, ne dat se dotaknut, poljubit...a igra, ha..ne možeš se igrat ako se ne smiješ zaprljat, smočit nožice i tak...lijepo se igrati! a kad se igraš, ponekad i padneš, razbiješ koljeno, nos....no divno je biti dijete! voljeti i biti voljen, najveće je postignuće! jel to trajalo jedan trenutak ili cijeli život, jednako je vrijedno...jer kad tad ako ništa, smrt učini da partner ode. a svaki odlazak je jedna mala smrt! jeste li pomišljali kad se rastajete s voljenim da ga možda više nikad nećete vidjet? kolikima se to dogodilo...ljudi otišli na posao, djeca u školu..i nema ih više! zato je potreban svaki poljubac, svaki dodir...tko zna, možda nam je posljednji! e tako ja gledam na sebe! kako drugi gledaju na mene? svakom njegovo!

Ne znam, koda nas doma kao u Maratonci trče počasni krug...:)))

Ovo tvoje je jako romantično, Dona.
Kod mene u kući se "forsira" neki hejt-
nije to vidilo plesa po kući od trećeg zasjedanja ZAVNOH-a
ili slično...

Lijepo :-)).