Umorni Bukovsky

Moj otac i ja, prešutno, nismo se slagali.
Iz tog odnosa se nisu stvarali kompleksi, loše djetinjstvo ili ružne uspomene. Ne. Iz tog odnosa se, vrlo rano, kod mene formirao osjećaj odgovornosti radi svojih postupaka, mišljenja, opredjeljenja, osjećaj odgovornosti zbog vlastitog izbora i nošenje posljedica. Rano sam postao svjestan da sam za sve što mi se dogodi ja odgovoran i da sam bez mogućnosti izgovora i opravdanja na njegov račun.
Otac me je ocijenjivao u sebi.
Znam.
Nekad mi je odobravao, puno češće je mahao glavom u znaku pitanja ili kao njegov komentar u stilu: neće se to dobro završiti.
Ne znam kako se što završavalo po njemu…prestao sam misliti što on misli ( možda je i on prestao misliti o meni ), ali njegov sud, njegovo iskuastvo, njegove upute i savjete sam koristio ako su mi odgovarali ( ne tvrdim da mi nije pomagao ).
Iskreno, nikad nijedan od nas nije imao prigovor na takav odnos. Nisam imao zamjerki, osjećaja da sam prepušten sam sebi, da je mogao učiniti za mene više, bolje, lakše ili da sam bio bez roditeljske ljubavi, pažnje…da je išta bilo drugačije nego kod mojih vršnjaka.
Danas se čudim svim tim silnim, stručnim analizama, metodama odgoja, terapijama gdje djetinjstvo uzimaju kao razlog ponašanja, kao uzroke ovog ili onog, kao bitnost za patološka ponašanja, doživljaje, snove, reakcije, optužbe, dijagnoze.
Moje djetinjstvo i moja mladost su bili točno onakvi kako sam ih ja napravio i kreirao.
I sve moje emocije, moje ljubavi, moji emotivni uspjesi i porazi, čitav život tog vremena je preslikan iz sredine u kojoj sam se kretao, boravio, učio, sazrijevao. Sva sam sebi uzima i oduzimao , pripisivao. Govorio sam , tada je to bilo popularno, to je moja sudbina, moja karma, božja ruka, to je proces koji moram proći i savladati.
Da li bi se osjećao bolje da sam primijećivao da je moj otac ponosan na mene, da me gleda zadivljeno ili začuđeno, ili da se hvali sa mnom?
Ne znam!
Isto tako ne znam ni za njegove zamjerke, minuse.. rekoh: prešutno se nismo nadopunjavali. Nije bilo javnih ocijena , nije bilo glasnih, jasnih i javnih analiza.
Kad je umirao, bio sam uz njega.
Nije htio svećenika i ja, kao vjernik, osjetio sam poziv da ga malo opravdam, da priznam u ime njega, njegove pogreške, mane, propuste, nekakve njegove grijehe. U mislima sam rekao: « Bože, oprosti mom ocu sve što je u životu pogriješio!« Htio sam napraviti nekakvu rekapitulaciju, ispit savijesti, priznanje i gle čuda; ja nisam znao niti jedan grijeh svoga oca, ništa nisam znao, vidio, ničeg se nisam sjetio, ništa nisam imao Bogu ponuditi.
Okrenuo sam ploču: » Bože, ako je griješio, ako je to između vas dvojice, ako je nešto bilo…oprosti mu!«
Ušao sam u njegovu sobu, nasmijan i htio sam mu to sve ispričati u šali, htio sam mu priznati što sam pokušao….on se probudio, isto se nečemu nasmijao, glasno komentirajući: » Kako sam ja lijepo pola sata spavao!«
I umro.
Otišao.
Raspršio se po vječnosti…bez žaljenja.
Otišao je kao da je znao kamo ide. Iako se radilo o smrti, bilo je dostojanstveno.
Vjerojatno i njemu i meni i jedinstveno i prvi put. ( moj je otac otišao tiho )

Sad se pitam zašto sam ovo pisao i napisao.
Zato da bude zapisano, da me podsjeća da je smrt dio života, da, ako izbjegne iznenađenje, » smrt je nešto sasvim ljudsko«
Često bacim pogled na njihove slike na zidu i uvijek mi se učini, na prvi pogled , da me gledaju malo podrugljivo, da mi se smiješe, da se čak i rugaju:
»E, moj Medo, puno toga ti još ne znaš…nemaš pojma!«

Saznat ću!

Odgovaram bez prkosa, propusta, straha, kajanja: » Ima vas , tamo gore, mojih, sve više i više. Čekate me. Pripremite jedno lijepo , mirno mjesto gdje ptice pjevaju, trešnje zriju, trava se zeleni, nema struje i s mirisom ružmarina. Ako možete , pomozite da mi put bude ugodan. Da, nemojte žuriti! U mirovini sam i imam vremena, nikamo ne žurim…

I svi ćemo poći tim putem…polako i sigurno.

Možda bi mi malo teško palo kad bih krenuo na taj put iz….dosade!

Medek, sve si bolji....Baka mi je umrla u 99. godini, do 80. je imala izraz lica i duh djevojke...Otac ju je znao pitati kako uspomene iz mladosti, kako gleda na život..., rekla je sinko kao da je jučer bilo...Ja sam ju pitao zašto je tako sretna, rekla je, hmmm...pogodite...:))

Moj je otac jako omršavio i rekao sam mu da mi je vrlo kooperativan glede mobilnosti. Pogledao me, samo da vidi da li se zajebavam ili sam ozbiljan. A tebi hvala....kao da jedini ti čitaš blog!

Bez sumnje, medo, događaji iz djetinjstva utječu na naš život. Iako možda odlučimo usprkos ponekoj šteti pokupljenoj po putu uzeti "kormilo" u svoje ruke, naša staza ipak je pod utjecajem naših najbližih.

Mislim da je tvoj otac, kao i svaki drugi , činio najbolje što je mogao. Zato je vrijedan oprosta, jer dao je najbolje što može.

I vjerujem da čak i ne baš tako ugodan uzor, mogao je poslužiti kao dobar uzor.

Slijedeći put kad pogledaš sliku , reci mu , opraštam ti, oprosti mi, hvala ti , volim te.

Pozz medo :-)

Caff, već smo si mi sve izopraštali i nanizali.

Znam. Ipak, za svaki slučaj :-)

https://www.youtube.com/watch?v=qMuKw1NYpjs

Moja majka je otišla tiho. U snu. Njen odlazak nas je sve pokosio. Toliko toga sam još htjela podijeliti s njom. I danas, kao da je negdje tu. Ostavila je trag koji me nosi. I vjerojatno mi čuva neko mjestašce blizu nje.

Kad ja odem, pozdravit ću je , iako ona zna sve ...ne brini.

Znam da zna, neke stvari jednostavno osjetimo i kad su negdje tamo daleko. :) No, iz tih odlazaka možemo puno naučiti o sebi i prihvaćanju i neminovnosti takvog odlaska.

Točno...i kad se lijepo opustimo , možemo o svemu pisati bez bola, i razumljivo.

Ja sam zahvalana na svemu što me kroz život pratilo. Zapamtila toliko lijepih i divnih stvari, osjećaja, dragih ljudi. Ono manje lijepo, ali životno, negdje izvjetrilo, uz put. :)

Te naše posude u kojima držimo razne emocije nisu sve od istog materijala. ( neke se i troše ) Kažu da kad jednom izgubiš povjerenje nikad ga više ne možeš vratiti. Jebote, pa sve što si imao, a izgubio, možeš možda naći ako si uporan i ako tražiš. Gledam na to, da to ne mora biti ono isto povjerenje, ista vrsta, ali siguran sam da se može naći. Nije povjerenje veće od ljubavi. A znali smo naći izgubljenu ljubav.
Kad bih znali izbjeći te fraze koje počinju s uvijek i nikada.?!

Kad bi....

Imaš pravo. Za ovo uvijek ...i nikad. To bi trebalo izbaciti iz rječnika :) Možda bi onda mogli povjerovati da se puno toga može ponovo naći, imati, osjećati...

Znas ...onaj osjecaj...kad se pomiris sa sobom i svijetom...

kad ..kao sto i sam pises... prihvatis sebe, svoje poraze i pobjede, greske i one prave stvari koje si uspio naprviti..ispraviti... prihvatis da si sazdan bas od onoga iz cega si i trebao... ajmo to nazvati mirom...

kad nadjes mir... u sebi..

mislim... da si onda spreman...za dalje..

a sto je to..."dalje"..?

sjeti me se kad saznas :)

Mene je otac tukao.
Možda i nije često i možda je činio neke druge dobre stvari.
Ali ja se toga ne sjećam, sjećam se samo da me je tukao.
Kad je već bio star, pokušala sam nekako iznuditi iz njega neku ispriku, ne bi li mu oprostila.

Jedino slično isprici je bilo, nisam drugačije znao i mene je moj otac tukao ko vola u kupusu.

Mam, išao sam u osnovnu školu u ono vrijeme kad su učitelji tukli djecu. I bilo je bitno, ako si mogao to sakriti doma. Nisu mi roditeljske i učiteljske batine niti danas nešto patološki bitno...batine kao batine. Kasnije su i pucali na mene da me ubiju.
??

Ae,najbolje su dali od sebe,sigurno.Najbolje sto su mogli.I sama sam roditelj,znam koliko je vazno djeci napraviti granice.Do kud smiju ici,do kud je dobro za njih i do kud ja mogu izdrzati.Granice im dajem iz ljubavi.
Puno sam ljudi srela u zivotu,posvuda,koji doslovno vape za batinama,vape za granicama,a nazalost,vise im tesko tko moze dati to zadovoljstvo.
Bude mi ih zao :-)
A kad sam rekla dobar uzor,medo,mislila sam na uzor kakav ne treba biti.Ali i to je nesto,zar ne?

Medo. Baš fino si ti to napisao.

Jer ima tu i pameti i srca. A iskreno je.

Caff, mislim da se ljudi očituju kao roditelji i djeca u više tih područja i da su uzroci različiti . Tako se formiramo i kao jedno i kao drugo...različito. I to je metoda bez logističke podrške u znanosti . Neki naši putevi!!!

Bar je iskreno, ako je i malo kasnilo....

U naslovu sam pomislio da je sve išlo prebrzo. Od djeteta do djeda. I dalje tako mislim.

Je,iskreno je,jako lijep zapis.Zato i komentiram.

Zivot je avantura,kroz iskusenja i izazove napredujemo,onda uzivamo,pa opet vamo-namo,brzo prodje ta igra.

I nista nije izgubljeno.Sve se slaze u prekrasan mozaik naseg postojanja,naseg zivota.
Vjerujem da nas ceka jos puno toga lijepog.
Sretno!

Ah, medo, medo .. lijepo si to razmislio i napisao.. i kad te čitam sigurna sam da nijedan tvoj put nije bio dosadan , pa neće ni ovaj... zato , polako , ima vremena , saznat ćeš još puno toga..

respekt za ovaj zapis