Umorni Bukovsky

Svadba.
Velika svadbena dvorana puna gostiju. Utihnula je glazba, žamor, nestali su šetači, drpači, ofiranti , pušači trava…

Vrijeme svadbene večere.

Sjedio sam ispred na klupi pod orahom, lagano tjerao komarce i nikako poći doma. Naime, nisam mogao biti unutra. Smetao mi je dim, mirisi alkohola, mirisi gurmanskih jela, pa čak i miris mnoštva. A morao sam doći, biti, darivati.
Došao sam, bio sam , darivao sam…
Još mi je samo ostalo otići doma. Kod domaćina me je čekala večera, par starijih ljudi, tišina. I dok sam se kolebao i razmišljao da li odslušati još jednu garnituru svirke, iz dvorane su izašle dvije žene, nešto mlađe od mene ali puno zgodnije od mene. Sjele su, uz pozdrav, kraj mene
Anu sam poznao a za drugu nisam bio siguran. Nije bila u priči.
I kao svježina tog ranojesensko sumraka, nesigurno i neuhvatljivo, prolazno.. dođoše uspomene.

Ooo, bilo je to davno.

Na Uni. I pokraj Une. Kupili smo i sušili travu uz rijeku , skupilo se dosta svijeta da se u jednom danu sve to stavi u plastove . Oko podneva, stariji su u hladovini odmarali, a mi mlađi smo zaronili na kupanac.
Ana je bila dijete Posavine, dijete brze rijeke, a ja klasični kontinentalac.
Viđali smo se rijetko, dva tri puta godišnje i uvijek sam uletavao. Jebga, uvijek je bila svidljiva, tamne puti, vesela, golišava ( valjda i zato što smo se uglavnom ljeti viđali )i uvijek je imala nekakve svoje razloge. Sjećam se da je govorila, pa ti si u Zagrebu, studirat ćeš 100 godina a ja se moram udati…
» Medo, ako me uhvatiš u vodi, radi sa mnom šta hoćeš!«
Samo je to bilo dovoljno da poludim. Lomio sam se, ronio, gledao u vodi, hodao po dnu, plivao uzvodno, pričao najljepše priče, obećavao snove, recitirao stihove. ..Ona je mahala grudnjakom, plivala leđno, zaranjala u vodu onako da joj guza ostane u zraku, ali joj se nisam primakao, nisam je uspio niti dodirnuti.
»Kad izađemo van iz vode , ja ću te izmlatiti. Kao da si muško. Ovo što mi radiš… »
» Ja ću zvati svoju mamu i svoga tatu!«
Nije to danas za prepričavanje jer se još uvijek ljutim na sebe. Zar nisam mogao malo više trenirati plivanje, imao sam vremena i uvjeta a bilo bi u vodi.. ( rijeka nas je odnijela malo niže od društva, mislio sam da to radi namjerno ) , bilo bi u vodi ( moglo se je i stajati na dnu, Una ljeti nije duboka ), bilo bi u vodi…bili smo mladi a ja sam bio i vidljiv….
Nisam je uhvatio!
I nisam mogao raditi sa njom što hoću.
Vratio sam se u stvarnost. Još uvijek je imala onaj izazivački osmjeh, i one grudi, i vic u očima, i duge prste i duge noge….
»Jesi li ti naučio bolje plivati?«
»Nisam, ali sam zaboravio i zašto bi mi to trebalo«

Ustao sam i oprostio se… s prijateljicom ozbiljno a Ani sam dobacio ( tiho ):

»Laku noć, »plivačice«!
»Laku noć »plivaču«!
Dok sam vozio doma, polako, vrtio sam film: Te silne svadbe, rođendani, godišnjce, domjenki, krizme, vatrogasne zabave , kirvaji, tanburaši… nije to više za mene…guši me, ostajem bez zraka , umara me, umara mi koljena i srce.

Osjećam se najbolje na otvorenom.

Imam dovoljno zraka.

Na pogrebu.

Na groblju.

svida mi se ovo , a pogotovo taj dio sta imam osijecaj da zivis danas ... bez obzira na sve :)

Meni se još uvijek sviđa i sjećanje, sjećanje kao mogućnost boljeg plivanja. A Una je je zaista divna i jedana uspomena više učinila bi je toplijom.

poslje propusta nema kajanja , al bitno je i da su sijecanja ljepa ,, , a Una ce uvujek biti svoja :)

Možda bih bio dobar vaterpolista.

mozda i ne bi ... zar je bitno ?

bitno je ono sto jesi sada u ovom trenu ( i u svakom trenutku ) ,,, kako god ovo cudno zvucalo ... ugodan ti dan medo .. za komplicirala sam samu sebe sad u mislima ... hvala na razmisljanju :)

Nije, Uvijek sam zadivljeno gledao te rječne plivače s brzih rijeka. Prepoznat ćeš ih i na moru. Drugačije plivaju. Kao hod harlemskih šetača.

Izazov je plivati u rijekama. Uvijek sam to voljela. Uletiš, prepustiš se na tren, a onda ju poželiš preplivati. otići na drugu obaklu. Isprobati svoje i njene mogućnosti. Bilo je to davno :)

Misliš,,mogućnosti rijeke i svoje?

Da.I svoje i njene mogućnosti. Kad je bila mirna..i kad nabuja, pa nisam sigurna da li je to ona ista rijeka koju sam preplivala toliko puta. Mlado, ludo :)

prčita asam svako 7 rečenicu
ja ne znam plivati

Imaš dva problema: plivanje i čitanje!

da ne bih čitala gluposti

kako sam izgubio nevinst na sutjesci
ne volim te
spavanac
probudi me

plutaj

ah.
the grass was greener...
https://youtu.be/7jMlFXouPk8

Da si znao plivati...
Da smo znali što nismo znali...
Da smo rekli...
Da nismo rekli...
Dalo bi se o tome.
Lijepa priča, lijepo sjećanje :)

Ofco, ta je priča meni nekako živa samo što je Una prebrza za moje riječi. Trebalo bi mi puno više riječi da bih se vratio onako kako priča traži.

Recimo i to da bježim u priče iz davnine da se držim što dalje od bloške politike. Ne paše mi!!!

Volim ja priče iz davnine.
Mene zagrijala danas jedna moja davna samoborska.
Topla, pretopla a vani pahuljice padale i grijali smo se kuhanim vinom.
Ne bježim u sjećanja često, ali je mi je ponekad potrebno.
Malo oživjeti okuse, mirise...

I držimo vreću sa spremljenim uspomenama uvijek otvorenu!

Kad vrijeme prođe i rijeke proteku, ostanu te vreće da povremeno izvučemo iz njih zaboravljene dane.

hm..Medo, da si znao bolje plivati...danas se toga uopće ne bi sjećao. Kao ni mnogo puta kad si ...dobro plivao! Zar ne? :)

Ne zaboravljamo mi, samo se teže sjećamo. Tako kažu za mozak.

Pam...prvo što mi je palo na pamet kad sam je vidio bilo je baš to; možda se ne bi se ni pozdravili da sam bio dobar plivač. Ovako se uvijek nasmijemo.

Sam ti rekla :)))

Admini me jebu pa ne smijem na blog! (pas im mater)! Kako su blogerice danas kakale?

Si mi rekla! ( 27 )

Imaju rješenje za govor mržnje. Ne smijemo koristiti govor mržnje.

tako jednostavno potele to iz tebe
koja blagodat
Medo Medo
nisi zaboravio :)