vještičje kronike

da idem (poznatom) cestom kroz "selo"prema toj nekoj staroj kući
i uđem, a sve onako tamno, polumračno, jer su prozori mali a i zakriveni razlistalim drvećem ispred
drveni pod sa krevetom koji je onako nenapravljen, sa prebačenim starim poplunima
i sjednem, a onako mi sve nešto grbavo za sjesti, pa se namještam, ravnam podlogu..
a na suprotnom zidu neka teška stara komoda-vitrina sa šalicama u gornjem dijelu, iza stakla
i sjednem , a "dragi" mi nešto u žurbi, jer se oblači za sprovod, tamno odijelo, bijela košulja,
pa i nema vremena za mene, jer kasni..
sjedim još malo i ulazi neka stara baba, kecelja, široka suknja, a majica tamna, ali na sitan uzorak cvijeća, te marama..
i sjedne do mene, bez pitanja, bez glasa
nakon toga isto neki stari deda, sa škrlakom na glavi, u izlizanom sakou, sjeda do mene
i ja ih gledam i mislim si
ma šta ću ja tu, dignem se i izađem..
a vani sunčan dan, vedri
i vidim taj sprovod, i svećenika, i ministrante sa onim zastavama, i izlaze sa groblja, idu prema crkvi,
gdje su oni stari grobovi i grobnice..jer je tamo sahrana
i vidim nose muškarci lijes na ramenima..
sprovod, muškarci u redovima
a pogledom tražim "dragoga" ali nema veze, ne čekam ga, idem dalje...
i okreće se na ulici ta velika plava beton-miješalica kamion..i kako je ulica uska
zakači mene onaj zadnji dio od kamiona, gdje se to, taj beton izljeva
i skužim da ležim na cesti, da me kamion slučajno pokupio
i meni se sada ne da u bolnicu i sigurno mi nije ništa
ali ljudi oko mene ne daju da ustanem, jer će zvati hitnu
a meni se po glavi mota:
ma joj, pa ja ću sada u bolnicu, pa ću se morati suditi sa tim vozačem kamiona, i nikako se to meni ne da
ne sada, ne mogu ja sad to, ni tako
ma i uska je ulica, on nije pazio, ja se nisam dovoljno makla itd
ali osjetim da iz mene nešto otječe, ali nije krv, već znam, to me energija napušta..
i osvjestim se na onoj dvokolici drvenoj koju i kakvu su nekada koristili po kolodvorima, da ljudima nose kofere, za sitne pare
i vidim iznad sebe opet šumu i krošnje i zeleno lišće među koje probija nebo i zrake sunca
i znam taj put, to je put na vrhu brda i šume
i pogledam, pored mene leži neki muškarac ali na trbuh položen, i ja samo vidim da je u svjetlo obučen
a sa lijeve strane muškarac na boku leđima od mene okrenut i ima te crvene traperice
i mislim si, kako mi to čudno ležimo, nas troje, na toj dvokolici sa tim špranjavim drvenim daskama i truckamo se
ali to kroz šumu je sigurno zato što nas hitna vozi, kraćim putem, da izbjegne gužvu preko grada
i pogledam "bolničare" koji nas vuku..i vidim im leđa
i na glavi nose kacige-šljemove sa krilcima sa strane
i nisu to ljudi..to su tamne spodobe, prikaze
poluprozirne, ali im tijela titraju a oni se gibaju, pa iako su kao tamno staklo, kroz njih se skrozira lišće, zelenilo
a tada su ubrzali..i iza njih je ostajao trag,, trake etera


eto
svašta
sada čekam

very freaky...:)

Freud je rekao da su snovi kraljevski put u nesvijesno...

Neću da ispadne da se pravim pametan itd., no snovi nam čine trećinu naših života (manje-više)pa moraju biti povezani sa našim tijekom života na neki način.
zbog zadjjeg izjavljenog te (eto svašta, sada čekam) doživljavam kao zatvorenu osobu. Mislim da ti kroz snove netko/nešto želi poručiti da se oslobodiš i da počneš živjeti punim plućima, naravno po načelu: čini što te volja, ne naudi nikome.
Sretno :)

Ja sanjam samo u drugom dijelu noći, tj. ako se probudim i onda nastavim do jutra...e, tu se sanjaju, ma kakvi snovi, filmovi, ali obično su to noćne more, pa i ne volim previše takve snove...

strah od smrti

Dončice mi se trebamo nakrkati one latinoameričke biljke.
One što "otvara" :)))

Tebe zericu već načelo, ali to je dobro kad se tako sama od sebe otvaraš...
Razmataš život kao papir oko dara :)

Kad god dođem u neko novo mjesto na kojem nisam nikada bila, obavezno posjetim groblje.
Tamo sve piše.
Tamo se vidi ono čega više nema, a iz čega je ovo što je sada nastalo.

san...

bok.
san znaci da je u tebi umrlo nekaj staro da bi napravilo mjesto za novo.
sretno :)